Milan Nikolić
Ko životari na Parnasu, a ko se bahati na Olimpu savremene srpske književnosti (deo prvi)
"Njegov minhenski stan je bio jedan predivan penthaus u šumi.Bukvalno sve se uključivalo na daljinski."
"I da ne zaboravim Hyatt. I on je bio deo nas"
Marijana Mateus, Amuage, p.134;190
Danas svako može biti pisac. Demokratizacija književnosti, koja u odnosu na nekadašnje zatvorene salone i mecenate, svakog zainteresovanog primu među svoje skute, kako konstatuje Dubravka Ugrešić u "Zabranjenom čitanju" - na Zapadu je došla kao posledica globalizacije i liberalizacije tržišta, a na Istok je stigla u "paketu sa komunizmom". Posledica svakako jer je, kako autorka duhovito primećuje, usled apsolutne slobode za razletanje prstiju po tastaturi i kucanje na vrata izdavača, Parnas posato "sveopšte sindikalno odmaralište", krcato piscima-šoferima, piscima-električarima i spisateljicama-striptizetama, dok Olimp vrvi od "književnih bogova, mega-pisaca, književnih tajkuna i mafijaša". Rečnicu koju je čula u televizijskom šou, tamo na Zapadu, a izgovara je prostitutka uvređena pitanjem novinara o njenom zanatu - "I'm not a prostitute, I'm a pleasure activist", Dubravka Ugrešić, efektno poredi sa rečenicom Radovana Karadžića - "Ja nisam monstrum, ja sam književnik."
I dok "Zabranjeno čitanje" vispreno i sa mnogo dobrog humora i ironije, analizira položaj pisaca sa Istoka u sudaru sa (razvijenim) svetom zapadnjačke tržišne diktature, na ovdašnjoj literarnoj sceni, u duhu mentaliteta, vašar je šareniji nego ikada ranije i naravno "za sve pare". Utrkivanje pristiglih spisateljica (muškarci su nešto umereniji) za mesto na top listama najprodavanijih izdanja, njihov nemislosrdni PR, banalniji čak i od samih dela koja izbacuju, bar jednom godišnje, manir na koji serviraju sopstvena pisanija, trčanje Vase Pavkovića dok je još "šljakala" Narodna knjiga, da ovim ubojitim perima pruži nekakav kredibilitet - pokazuju da zakoni tržišta jednima savršeno pogoduju, dok druge drže u limbu da čekaju eventualno Ninovu, Zepterovu, Vitalovu ili bilo koju nagradu, ne bi li nešto o njihovom radu bar malo "odjeknulo". U prevodu: Ukoliko želiš da budeš pisac-umetnik, ostaješ građanin drugog reda sa neizvesnim, posthumnim priznanjem za sav trud i muke i mestom u čitankama kad se već "u prah od kog si nastao, vratiš", budući da Mecene za "hermetizam" nisu zainteresovane, a medijima to spušta rejtinge. Ukoliko želiš da budeš pisac-superstar (koji će uvek insistirati na tome da je - umetnik), Mecene, savremenim jezikom kazano - sponzori, ti neće ni biti potrebni, eventualno za "prvenac", a mediji će raširenih ruku čekati da podeliš sa njima neku pikanteriju, udeliš mladima savet po ugledu na svoje junake, otkriješ da li je u tvom delu "taj zaista taj", ispričaš kako je žena reagovala kada je u tvojoj knjizi prepoznala svog muža i obrnuto. Sasvim dovoljno da na domaći, literarni hali gali stigne svako ko nema profesiju ili mu, ako je ipak ima, i ne ide baš najbolje: bivše televizijske voditeljke besomučnih trash, estradnih sesija, novinarke bez redakcije u kojoj bi radile, čitava kolona tzv.multimedijalnih ličnosti (svaštarenje bez kraja i konca), nekadašnje striptizete, sadašnje pevačice, supruge moćnih, ljubavnice moćnih, bivše supruge moćnih, šou biznis magovi i heroine, učesnici rijalitija, komandanti raznih jedinica u pritvoru, ratni zločinci, branitelji i biografi ratnih zločinaca, nelustrirani novinari huškači, oni koji su sve druge šanse ispucali, kao i oni kojima i dalje dobro ide pa je sjajna prilika da se nekim literarnim "hitom" - malo "dopune".Da li je teško? Očigledno - nije. Kako je to moguće? Lepo. Kulturna pustoš koja je prohujala ovim krajevima pripremila je trpezu i postavila stolnjak. Generacije, odnegovane u takvom ambijentu, besprekoran su čitalački auditorijum, a i oni stariji nisu baš alergični na sve što nije u aleksandrincu ili pak - čist tok svesti. Od izbora tema i motiva, važnije je baviti se osvajanjem marketinških sekundi, minuta i sati, a profit, pardon, fan club, u vidu kolone na Sajmu ili u formi virtelne internet zajednice - neće izostati. Kada smo već kod tema i motiva, možda baš oni najvernije reflektuju sliku dominantne kulture, životnih navika, čežnji i opsesija, slatkih snova, presek duhovnog bilansa poslednje dve decenije. Pisci zvezde znaju šta se odlično rimuje sa muzikom na splavovima, medijskom ponudom, sanajarenjem plebsa. Mada, pitanje je da li oni i mogu bolje (dublje, književnije) od toga. U nastojanju da budem što prec izniji, izdvojio sam šest najpopularnijih krugova tema i obrazaca njihove "obrade". Zaboravite na danteovski levak, sve navedeno se dobro prodaje, paralelno, skladno "koegzistira" na rafu; u zavisnosti od trenutka ili tržišnog hira, nekad nešto ima bolju "prođu", a nešto drugo slabiju, ali plovidba, taljiganje, brazdanje uspešno traje i, još uvek ima mesta za ukrcavanje, tj,posvećivanje u krug literarnih mega zvezda i osvajanje statusa literarnog tajkuna u tom blistavom mulju šunda. Čime se, dakle, bave pisci-megazvezde, kod nas i u regionu, kroz koje pojmove je moguće verno rezimirati njihovo stvaralaštvo?
1.samoreklamerstvo/obrazac: glamurozan život i okruženje; insistiranje na izobilju i dostupnosti svega o čemu obični smrtnici samo sanjaju; sopstveni kvaliteti, sposobnosti, pedigre i sve što se može smestiti pod kapu egomanijakalnosti; luksuzna putovanja; izuzetna poznanstva, bliskost sa nedostižnima i uvijanje u prašinu njihove zvezdanosti; nedvosmilen uticaj u raznim sferama od politike preko medija do kulture;
2. estradno-tabloidni milje/obrazac: odlično poznavanje prilika u ovom svetu; ili veličanje ili lažna gadljivost na isti; suštinski - identičan sistem vrednosti vlada i u žutoj, bestseller literaturi i u žutom novinarstvu koje živi od šarene, pretežno žute estrade; važna podvrsta: ispovesti tipiziranih junaka kao što su: Žestok momak, Sponzoruša, Bivši političar, Uticajni mendžer; lierarni manir: razotkrivanje tajni, senzacionalne istine i otkrića, šta se zapravo dešavalo na različitim mestima od bekstejdža preko nekog kabineta sve do Farme iza plastova sena;
3. pseudoduhovnost/obrazac: jahanje na talasu nacionalističke propagandne "obnove" religioznosti; banalizacija do nivoa taksi vozila koja izgledaju kao mali oltari; duhovnost kao pokriće i alibi, svojevrsni srpski (političko/estradni) must have; odsustvo bilo kakvog znanja o istoj i neinteresovanje za to. Sve ostaje na nivou znaka: Bog u ustima, brojanica oko ruke, krst oko vrata, tetovaža na plećima, dekor u automobilu i životnom prostoru.
4.intimna istorija/obrazac: kolekcioniranje sopstvenih ljubavnika sa neizbežnim asocijacijama ili, pak, otvorenim "prozivanjem" javnosti poznatih imena što "delu" daje "ekskluzivnost"; tabloidni manir - stvaranjem pompe i dizanje prašine poznatim tračerskim mehanizmima;
5.domaći ljubić/obrazac: kalup iz lakih romana koji se prodaju na trafici (plus redovan dodatak u Gloriji plus zaostavština Milice Janković MirJam); nesrećne ljubavi; stereotipno pozicionirani junaci: dobra i loša devojka (čednost-razvrat; crnka-plavuša; osetljivost-hladnokrvnost); obavezan happy end sa ili bez primesa sete, tihog razočarenja, uz podrazumevano izmirenje "pravde" (Neko to od gore vidi sve); stereotip zabranjenih ljubavi (nacionalne, verske, socijalne razlike); neophodan fil: domaće političke i socijalne prilike, toposi iz novije istorije (ratovi, migracije);
6.priručnici za sreću, uspeh i blagostanje/obrazac: paleta saveta iskusnih žena po ugledu na tiražne autorke sa Zapada za najširu moguću paletu eventualnih tegoba i problema: eststeskih, zadravstvenih, duhovnih, seksualnih, partnerskih uz nezaobilazni self estime, neophodan u najvišem moguećm procentu da bi stvari funkcionisale:
- zavedi ga/zajebi ga/zgazi ga (12 cm potpetica ili ništa)
- smršaj/zategni se/utegni se/pojavi se: "Pa da vidiš kako će da reaguje, čitaj: dotrči"
- postigni orgazam u petoj sekundi/katapultiraj partnera direktno u Eden,tako da te zauvek pamti i da mu sve druge žene zaliče na puke amaterke (jer čemu sav trud ako ne bude tako?)
- budi samosvojna/finansijski nezavisna/fatalna: šefica na poslu, dama na ulici, domaćica u kući (sa ili bez keteringa, bitan je efekat), nezamenljiva u krevetu (kama sutra, danas, juče, zauvek)
- instant duhovnost/instant fizička savršenost (Rešite se celulita do Petrovdana!)/zdravlje, mladost, lepota, samosvest;
-zavođenje/preboljevanje/razvođenje; autorsko obećanje: Bez muke i brzo! U ritmu epohe, akcenat je na ovom "brzo", vreme je novac, a novac je sreća, mada, ali... Vaša sudbina je u vašim rukama i knjiga koju je Šarlot (Sex and the City) bacila kroz prozor svog apartmana pogodila je u glavu prolaznicu kojoj je u tom trenutku bila najpotrebnija. Dar sa neba. Put ka prosvetljenju po stavkama i sreći u izobilju.
JA pa JA i samo JA
"Meni je ustvari bilo muka od izobilja", konstatuje Jasmina Mihajlović, nezadovoljna svojim boravkom u gradu svetlosti, koji opisuje u romanu "Pariski poljubac". Zaključujući šta je zapravo muči, ona, kako navodi u romanu, gleda u "pladanj ostriga 10" i razne druge đakonije, poslužene u restoranu impozantnog hotela u centru grada. Čitaocu bi, osim ko nije sa Vrške čuke, trebalo da bude jasno koliko sve to košta. "Izgubljena u lavirintu lascivnog, erotskog zadovoljstva, smestila sam se u kafeu Jean-Paul Hevin's u ulici Sent Onor u Parizu", navodi Vesna Radusinović u svom eseju o čokoladi na početku romanu/hronici u čijem naslovu muškarce poistovećuje sa istom. "Vremenom sam - gledajući taj Lotarov svet - shvatila da sreća ne leži u dužini broda ni u broju sedišta u avionu", tvrdi Marijana Mateus u svom prvencu "Amuaž". Nema razloga da joj ne verujemo. Evocirnjem nečega što bi se moglo nazvati "sirotinjskim glamurom", spisateljice ne samo da uspevaju da zagreju snove svake tinejdžerke koja mašta o životu ispunjenom mehurićima Dom Perignona i ukusom kavijara, uz obavezno inkorporiranje u svet koji to konzumira svaki dan, u pauzama fotografisanja za tabloide, već autorke sopstveni lifestyle čine transparentnim, na sva književna zvona. Meni, ne spočitavam to autorkama, ovi refreni najviše liče na staru, srpsku logiku: "Džabe si jeb'o, ako se ne pohvališ posle". Nije to puko kopiranje Danijele Stil, Džeki Kolins i drugih draguljarki, veleposednica lake književnosti sa Zapada. Ima tu nečeg specifično srpskog.Ni Diorova odežda, ni poznanstvo sa Kevinom Kostnerom, Iglesijasom i raznima kraljevskim potomcima, ni Lotarov brod, ni ostrige desetka ne vrede mnogo ukoliko se ne podele sa javnošću. Izvinjavam se ukoliko grešim i pozivam se na teoriju čitanja, koja mi, kao recipijentu dozvoljava lićnu aktuelizaciju napisanog. Međutim, u razvalinama samoreklamerstva, glamur, u skladu sa opsesijama naciona, nije jedina regula. Insistiranje na ličnim moćima i talentima se podrazumeva. Akcenat je na ženskim čarima. Radusinović se pola romana "Muškarci su kao čokolada" muči sa nasrtljivim muškarcima, a o sebi, iako ovo delo "beži od autobiografije" i egzistira na "samoj granici realnosti i fikcije", kaže: "Potrebno je, dakle, za mene se mukotrpno kvalifikovati (...)Pošto su već moje igračke(muškarci - prim.aut.), nipošto im ne dozvoljavam da me zavedu (...) Eventualno mogu da me zasmeju. Tek onda ih stavljam na prave muke."
Tek, prvi čovek kompanije RL, Rodoljub Larić, uspeva da je,doduše iz nehata, spase: "Moje muke je i ne znajući za samo nekoliko meseci rešio gospodin Rodoljub Larić. Kupivši koncesiju za mobilnu telefoniju, zauvek me je oslobodio nepodobnih udvarača u likurazgovorljivih taksista, teških biznismena, i svih mogućih v.d džetsetera iz nadolazećeg doba apokalipse, koje je već uzimalo maha (...) jer (...) postiđeni činjenicom da nemaju spravicu koja je - kada se tek pojavila koštala tričavih 40 000 maraka, odustajali bi od prodavanja magle, omiljene srpske discipline, i znala sam svakog trenutka da ih moj mobilni telefon zanima i očarava daleko više od mene same, da im amputira muškost i samopouzdanje..."
MEHURIĆI, MANŽETNE I LJUBAV DO KOSKE
Marijana Mateus se savršeno "uklapa" sa starijom koleginicom: "Tada još nisam bila svesna koliko sam bila značajna u njegovom životu. A sve što je on kasnije činio (Lotar Mateus - prim.aut) pokazivalo je koliko mu je stalo do mene. Njegova fascinacija je bila tolika da sam pomislila, pa dobro čime sam ja zaslužila da me jedan takav muškarac toliko voli (...) Gde god da krenem, gde god se okrenem, ne mislim na sebe, mislim šta bih mogao da ti kupim. Odem u radnju i ne gledam muške stvari, već samo ženske."
U opisu voljenog čoveka koji je, avaj, prvi koji je uspeo da je zainteresuje ili, u duhu njenog pisanja da se "kvalifikuje", Vesna Radusinović insistira na njegovoj intelektualnoj dimenziji, ali ne propušta da obavesti čitaoca o "zlatnim manžetnama" koje je nosio, kao i o "Tod's cipelama", naravno - "firmiranoj odeći" (zar ne bi, pošteno govoreći, svaka redovna junakinja tabloidnih naslovnih strana, a znamo koje ih "profesije" obično zauzimaju, upotrebila istu sintagmu?), ali uprkos svemu što je imao na sebi, o čemu autorka verno referiše, sve ga je to zanimalo "koliko i trajna ondulacija i Papanikolau testovi kućnih pomoćnica". Logično je pitati - kako je uopšte umeo i uspeo, tako nezainteresovan, da se okiti svim pobrojanim "firmama", ali spisteljica sve to filuje svojevrsnim alibijem koji bi trebalo da voljenom obezbedi kredibilitet - "Novi muškarac u mom životu živeo je u imaginarnom svetu svetske istorije, burnih ljubavi, neustrašivih fatalnih žena i nevešto se trudio da sakrije 50 000 mojih neodoljivih suparnica -knjiga".
I, zamislite, imao je mobilni telefon, ali ga je "mrzeo i nosi u torbi sa knjigama, gotovo uvek isklječenog".
Kretanje spisateljice ovog romana, lični je utisak, ide u smeru "da - ali". Ja to razumem na sledeći način: Mi imamo sve što pravila džet seta, koji, kao vrli intelektualci duboko preziremo, nalažu, ali nam to ništa ne znači. Mi smo face, ali nas je baš briga za to, tek da vas obavestimo. Mi smo bogati, uspešni i bahati, ali ne vadimo glavu iz ruske klasične književnosti i nemačke idealističke transcedentalne filozofije. Da, ali. Jeste, ali. Imamo, ali.O "istančanoj" sujeti autorki ovih romana, na osnovu svega napisanog, nije potrebno posebno govoriti. Međutim, hramu Ega, nalazimo i spisateljicu, koja po u delima zastupanim vrednostima predstavlja opozit do sada citiranim. Naime, Mirjana Bobić Mojsilović, za junakinju svog prvog literarnog čeda, "Dnevnik srpske domaćice", kaže da je čuvarna, da veruje u Boga, da nije glupača, da ne pije etc. U njenim kasnijim romanima (Happy end, Majke mi bajka, Tvoj sam, Glad) provejava idela romantične, a ne "ludo i brzo" ljubavi, tu ima i nostalgije i sete i (iskrenih) emocija, tužnih sudbina, rastanaka i sastanaka, snivanja i nadanja. Dakle, junakinja MBM neće izgovoriti o sebi ono što, zaista inspirativna :), Marijana Mateus, kaže: "Oduvek sam važila za ženu koja je u neverovatnom skladu kombinovala vatrenu nepredvidivost i brutalno zdrav razum." I sve to fontom 16, u izdanju Megatrend univerziteta (mora da ste čuli za njega, zaštitno lice mu je Nataša Bekvalac, a, ukoliko i ostali fakulteti prihvate ovaj trend, ja predlažem Radusinović za zaštitno lice Filološkog sa sedištem na katedri za kulturnu istoriju Srba i terasom za odmor na Orijentalistici.
I dok se Marijana budi na "čudesnom ostrvu Kapri, koje je mirisalo na cool glamur", heroine Mojsilović Bobić, uglavnom grcaju u Srbiji, u potrazi za ljubavlju, heteroseksulanom naravno, jednom i zauvek. Iako, superiornija (krivo sedi, al' pravo besedi) u odnosu na sve, u ovom delu teksta pomenute koleginice, MBM se nastavlja na nit, iako to možda ne želi, Milice Jakovljević, Mir- Jam, čija je literatura ovih godina doživela neverovatan come back. I dok besnulje svoje proždiranje muškaraca krunišu novim litrima šampanjca, čuvarne i verne Srpkinje uspevaju da dosanjaju sopstvenu bajku.
U drugom delu:
SEX SELLS (SERBIAN VERSION)
"PIŠI, AKO NE SMEŠ DA PEVAŠ!"
ČEKAJUĆI MEMOARE SPOMENKE JOVIĆ
PISANJE POD NADZOROM DUHOVNIKA
ŠTO RATIŠTE KRVAVIJE, TO GRUDI POSTAJU BUJNIJE
"MAMA, PA TI SI ISTA DRAGANA MIRKOVIĆ"