vs.

 Gost autor: docsumann

 - Nikad nisam razumio tu dokonu filiozofsku zanimaciju kao što je gledanje u plafon tokom opuštenog ležanja na krevetu. Naročito ako je plafon neoštećen i sviježe okrečen. Ono, kad po njemu ima kojekakvih mrlja od vlage ili otpalog maltera - e, tu se već uz određenu dozu mašte i asocijativno-vizuelne nadogradnje može svašta uvidjeti. Ali to je opet više umjetnička nego filozofska akcija. Jedino , možda, sam taj čin ležanja u situaciji kada bi trebalo nešto preduzeti u vezi sa sanacijom plafona i krečenja sobe, to bi se još i moglo pojmiti kao vid aktivnog nečinjenja, svjesno prenebregavnje nužnosti djelovanja u smislu supremacije voluntarističke deobjektivizacije svijeta nad sirovim apsurdom svake akcije koja iz nje proizilazi. Al', opet je takvo tumačenje izvedeno nakako na silu, bez one nužne lakoće koja karakteriše pravu misaonost.
 - Dragi kolega, zaboravljate da savršeno bijeli plafon predstavlja idealno platno za projekciju naših misaonih koncepata. On ih prosto vabi na ekspresiju, izvlači i sabija naše podsvjesne neartikulisane slike u sirovo naličje istine u ogledalu simbola. Bijelina neopterećena objektima materijalnog svijeta je kao naručena za samopromatranje dubinskih sadržaja našeg uma. Zajedno sa mirom i opuštenošću, koje jedna takva stuacija podrazumjeva, posmatranje plafona iz ležećeg položaja je rijedak primjer istinskog filozofskog organona. Pri tom taj organon nije nikakva formalna metoda, algoritam ili misaoni postupak proisteko iz samog promišljanja, već predstavlja objektivnu datost. On je supstancijalno konkretan. A, po svom vanvremenskom karakteru, on je ujedno i a priori metafizičan.
 - Oprostićete, ali isto bi se moglo reći i za posmatranje zalaska sunca, meditiranje pred morskim horizontom, gledanje u zvijezdano nebo, planinske vrhove i slično. Tako rezonujući, možemo ustvrditi da priroda prosto vrvi od filozofskih alatki. A, ako ih već ima u tolikom broju, to neminovno umanjuje posebnost njihovog značaja.
 - Svakako, ali šumska jagoda nije ništa manje slatka zato što ih je šuma puna. A, što se tiče navedenih primjera , svaki od njih fokusira naš um na spoljašnje sadržaje, upravo privučen upečatljivošću i ljepotom posmatranog prizora, dok bijeli plafon omogućuje umu da se fokusira neposredno na samog sebe. Razlika je , otprilike, kao kad gledate umjetničku sliku i kad gledate u ogledalo. Jedno je statič...
 - Hoćete da kažete da je smislenije buljiti u svoj lik u ogledalu nego posmatrati neku zamimljivu sliku ?
 - Zavisi šta hoćete. Ako se brijete , sigurno ćete to raditi pred ogledalom, a ne gledajući u „portret Ambroaza Volarda“. Kad želimo da sagledamo sebe, makar i metaforično – ogledalo je nezamjenljivo. Da ne pričamo o praktičnoj dostupnosti. Pa nemaju svi kod kuće remek dijela, čije posmatranje ih može uvesti u uzvišena stanja duha.
 - Teško da i brijanjem dosežemo ista. Lično, dok se brijem sam sebi izgledam kao idiot.
 - Mislim da to nema veze sa brijanjem.
 - Šta to pokušavate da insinuirate, pritom prilično nevješto. Pa, vaš profil predstavlja jedinstveno kubističko dijelo prirode.
 - Ko mi kaže! Vidi na što ličiš, ko, ko Endi Vorhol natopljen botoksom...
 - A ti ko proliv na steroidima.
 - Ma, nasrčeš mi se guznijeh sokova, mentolu iskompleksirani.
 - Puši kurac umišljena kretenčino ... sad ću da ti jeb ...

( ... izbija tuča, trapava i užasno svirepa kako to obično i biva kad se filozofi podkače )

kraj