Opet, pre par večeri, vidim dva momka kako šetaju par «stafordskih terijera». Za ogrlicu jednog psa je zakačen povodac, ali dosta dug, tako da ovaj može da ševrda levo-desno, čitavom širinom trotoara, dok drugi uopšte i nema povodac i sasvim slobodno kaska ispred ostala tri člana ekipe. Sami mladići, otprilike, jedva da su punoletni. Hodaju sa nekom posebnom napregom u udovima, onako, skoro osvetnički, i u magnovenju proveravaju da li ih ostali prolaznici posmatraju sa dovoljnom pažnjom. Oko pola sedam je i ne baš hladno, pa su tu ljudi svih dobi: neki razgledaju izloge, neki šetaju sa decom, neki jednostavno žure duž ulice... Nedaleko, jedan policijski pozornik. Hoda, opušteno. Vidi ovu dvojicu sa psima, ali evidentno ne obraća pažnju na njih više, nego na bilo koje druge prolaznike. Pomenuti Stafordi su, valjda ne treba ni da naglašavam, bez korpe preko njuške. Deluju zaista opako! Zapravo, deluju kao da su nezainteresovani za okolinu. No, izazivaju krajnju nelagodu. U jednom trenutku tri devojke im nailaze u susret: nekoliko metara ranije morale su da se povuku na drugu stranu trotoara i da prođu iza nekih parkiranih automobila, sve vreme prezajući od ovih snažnih pasa kutijaste glave i još snažnije čeljusti. Strah devojaka vlasnike pasa kao da je učinio nekako čudno zadovoljnim. Policijski pozornik je, nezainteresovan, bez svesti o karakteru te situacije, odšetkao dalje, za svojim odlutalim mislima.
Ništa drugo do demonstracija „kodeksa nasilnog". Dobro utrenirani borbeni psi, mišićavi, sa zabalavljenim čeljustima ponajmanje izazivaju pomisao da su njihovi vlasnici ubeđeni ljubitelji životinja. Često se fizionomija šetača ovih pasa uklapa sa fizionomijom ljubimaca. Tačnije, vlasnici i sami deluju agresivno. Ili se radi o maloletnicima koji «još uvek traže sebe», što je problem druge vrste, ali unutar iste priče. Neretko su «šetači» osobe koje su u izvesnom smislu nedorađene, pa ih zver na povodniku (i, još gore, bez povodnika) čini respektabilnijima. U svakom slučaju, demonstracija sile. U poslednje vreme, čini mi se, primetno je povećanje broja ovih ili sličnih rasa kerova na ulici. Pre svega mislim na rase staford terijer, američki staford terijer, bul terijer, mini bul terijer, kao i mešavine ovih rasa. Naravno, sve to je nekako u skladu sa trendom konstantnog povećanja nasilja tokom svih ovih godina (što smo i ovde, na blogu više puta evidentirali i o tome raspravljali). Čovek sa borbenim kerom. Pa, skoro kao čovek sa isukanim oružjem!
Hajde da na ovom mestu malo izmenimo ritam priče. Lično sam „znao" jednu kuju staforda koja je bila u vlasništvu jedne moje drugarice. Odrastala je u kućnim uslovima, i delimično u dvorištu, uz stalnu pažnju i veoma nežno postupanje cele, višečlane i višegeneracijske porodice, pa je bila izuzetno umiljata. A i lepa. Imala je žućkasto-mrku dlaku i jedino oko očiju tamne linije, pa je delovala skoro kao da je našminkana. Bilo je to zaista interesantno: onako mišićava i snažnog vrata, jedva bi dočekala da je neko od prisutnih pomazi, ne bi li se prevrnula na leđa i „otrpela" malo češkanja. Ipak, kad bi bila šetana, i od nje su ljudi na ulici zazirali.
Skoro svaki vlasnik psa će vam reći kako je njegov ljubimac izuzetno pitom (i da ne bi povredio, osim valjda u krajnjoj nuždi, ili odbrani). Takođe će vam napakovati podatke o tome da baš ta rasa, koja se smatra opasnom, statistički gledano spada u rase koje najmanje napadaju ljude itd. Naravno, taj vid polemike je besmislen, jer vlasnici pasa su uglavnom veoma bolećivi kad su njihovi ljubimci u pitanju i daće sve od sebe da sliku o njima učine što pitomijom.
Zbog najmanje dve stvari bi trebalo obratiti pažnju na ovu pojavu. Prvo zato što postoji mogućnost da pas (bez korpe preko čeljusti) nekoga napadne. Kolika je ta mogućnost može se samo nagađati, jer zavisi od mnogo trenutnih faktora. No, i najmanja mogućnost da neko na ulici, u parku, ili gde već bude napadnut dovoljna je da se ovo pitanje razmatra krajnje ozbiljno. Treba naglasiti da je ugriz pomenutih vrsta pasa izuzetno snažan i često ostavlja trajne posledice.
Druga stvar, skoro jednako važna, jeste taj preteći karakter hodajućih čeljusti. Zašto bi neko ko prolazi ulicom, naišavši na zašišane klipane koji vode na dugom povodniku, ili su čak pustili svog borbenog kera, morao da doživljava stres, razmišljajući hoće li biti napadnut, ili će kuca samo da prođe, „idući svojim poslom"?! Nije prihvatljivo objašnjenje da se napadi dešavaju izuzetno retko i samo ako je pas iziritiran. Prolaznik ne sme da bude ostavljen u situaciji da o tome nagađa i da „igra na sreću"! I ne sme da bude izložen toj vrsti stresa. Konačno, imate ljude koji se baš boje. A da ne govorimo o srčanim bolesnicima itd.
Korpa, uostalom, nije tek tako, bez razloga propisana!
Da li je ovo pitanje za policiju, ili za komunalce, ili i za jedne, i za druge - nisam siguran. Verovatno ovo treće. U svakom slučaju, ko god da je nadležan, valja uputiti javni apel i upozoriti na gore opisanu pojavu. Komunalci su mi uvek bili nepoznanica, a reakcije policije su ilistrovane kroz reakciju pozornika, opisanu u prvom pasusu ovog teksta. Ako scena kad mlade devojke, od svojih 15 ili 16 godina idu trotoarom, naperlitane, nežnih nogu - naiđu na dve polulutajuće zveri, a policajac ničim ne pokaže da tu ima nečeg neobičnog, onda možemo da zaključimo da policija u stvari i nema instrukcije da u ovakvim situacijama reaguje. Dakle - komunalci, policija i mi, građani smo subjekti kojih ovaj problem mora da se tiče i koji na njega možemo da utičemo.
Potezanje ovakvog jednog pitanja sada - u vreme teške besposlice, socijalne napregnutosti, skupoće i narastajućih štrajkova - moglo bi da deluje poput neke vrste razmaženosti, ili neuviđavnosti. Toliko krupnih nedaća, a mi pričamo o ovome! Ipak, nešto imam utisak da se upravo od mnogih takvih, „sporednih" fenomena i problema sastoji njegovo veličanstvo - kvalitet svakodnevnog življenja.