Devetog marta hiljadudevetstodevedesetprve sam prvi put osetio strah zivota u Beogradu. Sa svoje nepune dvadeset dve godine osetio sam da su se moji putevi i putevi mog grada i zemlje definitivno razdvojili. Iako nisam bas tog dana to svesno ili artikulisano shvatao, upravo je bilo tako. Slusao sam B92 i osecao veliki strah, ne toliko za konkretan licni opstanak, vec zato jer je bilo vise nego jasno i ocigledno da stvari vise nikad nece biti iste. Da ono u cemu smo uzivali, cemu smo se nadali za buducnost, kako smo zamisljali nase zivote i okruzenje, da se sve konacno i bespovratno srusilo u jednom prebrzom trenutku i da je od tada postojalo samo pitanje da li cemo i kako cemo i ko ce za koju granu da se uhvati ne bi li eventualno izbegao pad u ponor.
Bilo me je strah zaista. Nije me sramota to da priznam. Viseslojni, mnogoznacni strah. Strah za zivot i postojanje svoje porodice, familije, i prijatelja , strah od mogucnosti da budem stavljen u situaciju u kojoj ne zelim da se nadjem, strah od saznanja da je dosao kraj jedne epohe i da je ona zamenjena najgorom mogucom alternativom, strah jer je nestao prostor u kome sam zeleo da zivim, strah jer su nestajale stvari i nestajali ljudi zbog kojih sam zeleo da zivim u tom prostoru, strah od neizvesnosti, strah od shvatanja da je (u licnom slucaju) odlazak jedino resenje da se sacuva zdrav razum, strah od saznanja da ni opozicija nije sustinski bolja od vlasti (uz laznu nadu da makar nije tako ludacki samoubilacka), strah da mene vise niko ne predstavlja niti u Srbiji niti u Jugoslaviji, strah jer je bilo jasno da ostalo drustvo (SFRJ republike) nepovratno odlazi, a mi ostajemo sami sa svim svojim metastazama, strah jer smo presli u jednu novu dimenziju postojanja u koju nismo niti trebali niti smeli da krocimo, strah jer se dno provalilo i jer smo poceli da padamo u bezdan bez kraja...
Sve je ovo bilo manje-vise jasno i pre devetog marta. Bilo je i dogadjanja i desavanja i svadja i sednica i jogurta i mitingovanja i odjeka i reagovanja, ali je deveti mart bio dan kada se u mene uselio stvarni strah, kada je postalo jasno da je sve planski i organizovano, zauvek oterano dodjavola. Proslo je nakon toga jos pet godina bivstvovanja u Beogradu nakon cega su najnuznije stvari zaista i potrpane u par kofera i zaputilo se u neku drugaciju buducnost.
Deveti mart nije bila poslednja realna, ali propustena prilika da stvari krenu nekim drugim tokom, a ne u rat, ubijanja i razaranja. Ne. Deveti mart je samo bio konacni, jasni pokazatelj srpske drzave da je spremna da zrtvuje sve, i samu sebe, ne bi li ostvarila zelju da ratuje u Jugoslaviji. Devetim martom je srpska drzava pruzila ruku svom narodu u nadi da ce narod imati snage da prihvati podmetnutu ulogu istorijske zrtve, jer je to bio neophodan uslov da vlast realizuje svoje ratne planove. Narod je, nazalost, kao i uvek, bio na visini zadatka...