Bez kafe ne mogu! Život ne mogu da zamislim bez kafe! A ne bih smeo ni gutljaj da popijem! Upravo sam se vratio iz KBC Srbije, bio posle skoro godinu i po dana kod kardiologa, prošle nedelje odradio biohemiju, znate ono: Vađenje krvi i čašica jutarnje pišaćke, pardon urina, pa onda analiza i rezultati.
Kardiogram čist k'o suza, pritisak 120 sa 80, kardiolog Branko čita rezultate analize krvi i mokraće, kaže: Momački! Ni traga trigliceridima i holesterolu, šećera jedva da ima. Odvede me i zakaza mi za 23. Mart test opterećenja. Zna da imam Donartrosis desnog kolena ali koliko izdržim, izdržim, po onoj pokretnoj traci, pa će onda na ultrazvuku da vide pravo stanje stvari, dok ja ležim boreći se da dođem do daha. Pričam mu kako su prošlog puta rekli: Odlično, kolaterale su preuzele funkciju i pumpaju bez napora. Biće tako i ovaj put, sigurno, bitno je da od infarkta niste više imali bolove u grudima...a cigarete, pušite li? Paaaaa...pomalo...uz kafu i posle ručka, lažem i njega i sebe. Znam koliko je teško ostaviti...ja sam skoro prestao da pušim.
Kafa i cigareta su meni neodvojive jedna od druge, kako beše ono: Nemo' mi ih odvajat! Volim da popijem pravu, jaku, bez šećera Tursku kafu, koju su od prošle godine ovdašnji ugostiteljski radnici počeli da nazivaju DOMAĆA KAFA! Mora da im je stigla neka preporuka koja ne predviđa nepridržavanje. Turci je naravno zovu samo kafa, mada većinom piju jak čaj.
Setih se: Mi na Samotraki 2005-te na Simpozijumu umetnika Balkana, iz Srbije Anica i ja, iz Crne Gore Miki Radulović. Smeštaj fantazija, bungalovi zidani od kamena sa terasom oko koje rastu smokve, masline, narovi..., od hrane je falilo samo od ptice mleko i pečene ševe, kafe do ramena...ali nije to to! Viđi Mikele, 'ajmo u svijet da popijemo kafu kako i dolikuje, ođe vazda ista lica, veli meni jedan dan Miki Radulović. Pristanem, prošećemo po kilometra i sednemo u jednu baštu okruženu višestoletnim platančinama. Dođe konobar, nasmejan, požele nam dobar dan i upita šta ćemo da popijemo. Ne stigoh ni da zinem a Radulović će kao iz topa: A nu dijete, donesi ni dvije Turske kafe bez šećera. Na čistom srpskom, pardon, crnogorskom jeziku. Konobar se namršti kao nebo pred oluju. Miki jadan, nemoj im Turke pominjat, nijesmo samo mi bili 500 godina pod njima nego i Grci a i danas imaju neriješenih problema s njima. Donesite nam molim vas dve Grčke kafe bez šećera, ljubazno zamolih konobara. Ode gunđajući. Kafa koju nam je doneo bila je do sad najgora i najbljutavija kafa koju sam popio u životu! Miki je kupio teglu Nes kafe i uz neprekidno gunđanje je mutio na terasi sve do kraja Simpozijuma.
Bez namere da se bavim edukacijom, ipak ću pomenuti da je postojbina kafe Etiopija, odnosno jedan njen kraj koji se zove Kafa. Postoje legende o otkrivanju kafe koja je rasla kao i ostalo žbunje i u drugim delovima Afrike. Kafa organizovano počinje da se gaji u XV veku i to prvo na Arabijskom poluostrvu. Arapi su je nazivali qahwe. U naše krajeve su je doneli Turci pod imenom kahve. Sve ovo i mnogo više možete naći na mreži ako vas interesuje istorijat širenja kafe po celom svetu, ko je od koga krao recepte za spravljanje crnog napitka, sa sve godinama, otvaranjem prvih kafana, religijskokafenim nedoumicama i razrešenjima i šta već sve ne.
Pošto u Beogradu više nemaš gde da popiješ ljudsku, tj. pravu crnu Tursku ili Domaću kafu, ja pijem produženi espresso s malo vrućeg mleka. Prirodno, ne u nekoj od preostalih kafana, nego u nekoliko kafića gde sam poznat gost i gde mi ga i ne pitajući me, donose. Pomenuti kafići su raspoređeni po svim Beogradskim opštinama u vidu leopardovog krzna. Nema ih mnogo ali je produženi koji u njima pijem, garantovano dobar, liči na italijanski Macciato: just a touch of milk (like a teaspoon) may or may not have foam on top. Macciato means 'mark' meaning the top of the dark espresso is marked with the milk. Većina, skoro svi moji kafići su posle stupanja na snagu zakona o zabrani pušenja, sproveli istim zakonom propisane mere i radnje, tj ugradili ,odgovarajuće ventilatorne sprave i aparate za eliminisanje duvanskog dima u što kraćem roku. Neki veći su (lažnjak) podelili prostoriju provizornim pregradama pa tako pijuckaš, pušiš i kroz ogradicu duvaš dimčinu nepušaču ili nepušačici tik do sebe. Molim lepo, držimo se zakona.
I još nešto a propos kafe. Kada smo se 1951 godine doselili u Beograd, prvih nekoliko meseci smo stanovali kod babe i dede u Džordža Vašingtona, na četvrtom spratu. Nije bilo lifta pa se klipsalo pešaka uzbrdo. Iz hodnika se izlazilo na usku i dugu terasu sa koje se ulazilo u stanove. Takvih zgrada je tada u Beogradu bilo ihahaj. Čini mi se da na Kosančićevom Vencu, na padini, još postoji jedna takva kuća. Mnoge su ostale zabeležene u filmovima tz Crnog talasa iz šezdesetih i sedamdesetih godina.
Od celog stana pamtim samo veliku (meni tada) dnevnu sobu koja je ujedno bila i trpezarija. Mračna, sa teškim zavesama na prozorima, natrpana nameštajem, na sredini veliki ovalni politirani sto, prekriven ogromnim koncem vezenim radom. Pošto su deda, ćale i majka mi Radmila rano odlazili od kuće, moj mlađi brat i ja smo bili povereni na staranje babi. Dok je baba poslovala po kuhinji, ja sam često tiho ustajao iz kreveta, prilazio stolu i ispijao ostatke kafe iz šoljica. Ni to mi nije bilo dosta, nego sam prstom zahvatao soc i lizao ga i žvakao sve u slast. Ništa ne traje do veka, jednog dana, uhvati me baba na delu! Podboči se i preduze pedagošku meru u vidu rečenice: A jel' znaš da deci koja piju kafu, poraste rep? Branio sam se ćutanjem! A iskreno, malo mi je delovalo problematično to što je rekla. Obećaj mi da nikad više to nećeš da radiš, zamisli odemo na pijacu i svi se okreću za nama i sažaljivo govore, tako lep dečko a ima rep! Imaginativan kakav sam bio od malih nogu, videh situaciju kao na filmu i dadoh babi čvrsto obećanje. Ali, kako ono narod kaže: Obećanje, ludom radovanje. Izdržah ja dva, tri dana a onda ponovo počeh sa omiljenom delatnošću. Shvati baba da mora da pooštri kriterijume, te od nekog seljaka sa Bajlonijeve pijace poruči zečji repić. Dok sam ja spavao, baba priši repić na moje pantalonice, razume se, sa tregerima. Posle doručka me zamoli da pođem s njom na pijacu, kao da joj pomognem. Au bruke! Ajde što su se matorci cerekali nego drugari iz kraja se skupiše i počeše da se deru: Mikele ima reeeeep, Mikele ima reeeep, Mikele ima reeeep....I sad me podiđu žmarci! Sve do šesnaeste godine sam bežao od kafe kao đavo od krsta!