Love you Live je koncertni album grupe The Rolling Stones a postojala je i istoimena emisija na nekadasnjem 3K [treci kanal RTS-a] - emisiju je ako se ne varam vodio Nikola Suvocarov - koja se bavila koncertnim snimcima najvecih svetskih rock and roll bendova. Ovaj moj tekst ce se baviti sa dva meni licno najdraza koncertna albuma: In the Hothouse britanske grupe The Sound, kao i albumom Paris moje omiljene grupe The Cure. Nadam se da cete uzivati, ako ne u citanju onda bar u muzici ...
I
IN THE HOTHOUSE
The Sound je jedan od onih bendova koji uz sav kvalitet i sav trud nikada nije uspeo da postane ono sto zasluzuje. Ima dosta takvih bendoca, padaju mi sada na pamet The Chameleons i The Triffids na primer. Jednostavno, ponekada treba imati i srece da bi se uspelo u muzickom biznisu. Posle tri sjajna post punk albuma The Sound su pauzirali dve godine da bi preispitali svoje opcije. Pocevsi kao pank roker u grupi The Outsiders i shvativsi da druga generacija pank bendova nema previse finesa i osecajnosti Adrian Borland je sa novim bendom The Sound 1980. izdao debi album nazvan Jeopardy koji je oznacio jedan mracniji new wave pristup Borlandovim duboko emocionalnim [Hour of Need], buntovnickim [Missiles] i samopropitujucim pesmama [I can't Escape Myself]. Sledili su dalji nebruseni dragulji pod nazivom From the Lions Mouth i All Fall Down posle kojih su The Sound preuzeli status novih Joy Division, muzicki potkovanijih, lirski direktnijih i ubojitijih. Uprkos hvalospevima kritike i sumanutom rasporedu svirki, komercijalni proboj je potpuno izostao. U principu The Sound je iz danasnje perspektive najbolje porediti sa njihovim vrsnjacima U2, bendom koji je iz slicnih korena izrastao u jedan od napopularnijih muzickih projekta ikada ... Heads and Hearts je bio poslednji pokusaj proboja za The Sound. Jedanaest zastrasujuce genijalnih pesama bilo je nesto najbolje sto je Borland ikada napisao. Od uvodne Whirpool, preko njihovog jedinog hita Total Recall stizemo do neverovatno efektinh pokusaja jednog de fakto underground benda da snimi komercijanle pesme namenjene radio etru [One Thousand Reasons, Love is not a Ghost]. Kao sto to cesto biva, kada se najvise trudis, najsigurnije propadas. Heads and Hearts je opet bio samo omiljen kod kritike, ali se nije prodavao. Pomireni sa sudbinim, bend i izdavacka kuca 1986. izdaju koncertni album In the Hothouse. Album sa 17 pesama u 77 minuta nam donosi snimak jednog zapaljivo furioznog nastupa 27. i 28. avgusta 1985. u klubu Marquee. Po misljenju magazina Sounds bila je to najbolja klupska svirka te godine. Burning Part of Me, Counting the Days, Silent Air, Sense of Purpose, pored svih ostalih hitova, i 26 godina nakon izvodjenja pokazuju koliko je The Sound u svakom pogledu perfektan bend, muzicki virtuozi koji sviraju prilicno svedenu muziku u kojoj nema ni jednog jedinog suvisnog tona, krajnje licni tekstovi pesama pokazuju sve dubine Borlandove samorefleksije a pesme sa tim devastirajucim sukobom izmedju predivnih harmnonija u energicnom i napetom izvodjenju. Zavrsetak ove ploce je oznacio i zavrsetak uspona i sam vrhunac jednog od najboljih bendova alternativnog [post punk, new wave] rock zvuka.
II
PARIS
Umetnicki i komercijalni vrhunac svoje karijere The Cure postizu krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih sa perfektnim nizom pop albuma pocevsi od The Head on The Door [Close to Me] i Kiss me, Kiss me, Kiss me [Just like Heaven], konacno ostvarivsi komercijalni proboj u Americi [koji je u to vreme bio ono sto razdvaja uspesne od neuspesnih bendova] sa njihovim najboljom plocom Disintegration [Lovsong, Lullaby] i u svakom pogledu perfektnim izdanjem Wish [Friday I'm in Love, A Letter to Elise]. Ludacka svetska turneja koja je usledila 1992. bila je toliko duga i toliko napeta - sa visesatnim koncertima i bendom koji se nije bas najbolje nosio sa ogromnom popularnoscu koju donose pop hitovi - da se na pola turneje basista Simon Gallup razboleo, dok se po zavrsetku svih koncertnih obaveza bend sveo na Roberta Smita i Perija Bamontea ... [inace nesto slicno samo dve godine kasnije se desilo i njihovim saborcima Depeche Mode na Devotional turneji]. Posto mu je bend efektivno bio polumrtav, a posto novi album nije bio u planu [secate se grunge manija je u to vreme bila na vrhuncu] 1993. su Smit i izdavacka kuca Elektra krenuli u izdavanje audio i video snimaka sa Wish turneje. U principu izdata su dva izdanja - Show koji je podrazumevao VHS kasetu i dvostruku plocu i sastojao se od koncertnih snimaka dve veceri u "Palace of Auburn Hills" u Auburn Hillsu [Michigan, Detroit], kao i izdanja Paris koje se sastojalo od snimka koncerta u hali Le Zénith u Parizu. Poenta je bila u tome da se na jednom izdanju pojave pop hitovi i pesme novijeg datuma, dok bi se drugo fokusiralo na starije pesme i malo tmurniju atmosferu. Iako u mi oba izdanja jednako draga, zbog nekih svojih licnih, zivotnih prica CD sa izdanjem Paris mi je jedno od najdrazih koncertnih izdanja koje imam u kolekciji, mogu da slusam bilo kada i generalno da ga ne vadim iz plejera danima i nedeljama. Album pocinje sa The Figurehead, sporom ali energicnom pesmom sa albuma Pornography [ubedljivo najmracnije i najagresivnije izdanje grupe]. Nevesela ceremonija se nastavlja jos jednom pesmom iz tog perioda - One Hundred Years - nakon koje se zalazi jos dublje u tamnu proslost grupe, na dve pesme sa albuma Seventeen Seconds - At Night i Play For Today. Paris je kao izdanje zanimljivo i zato sto nam ovih dvanaest pesama na nesto manje od sat vremena donose kultni bend na vrhuncu svoje komercijalne karjere. Dakle, The Cure u ovom slucaju pokazuju kako izgleda kada bend sa prilicno ogranicenim komercijalnim potencijalom postane roba koja se odlicno prodaje. Rezultat je jedna sasvim neprirodna pojava koja je - uveren sam - bila samo u to vreme moguca [na primer, da Lovesong - najveci hit grupe The Cure - ne osvoji prvo mesto na Bilbordovoj top listi sprecila je samo Janet Jackson sa pesmom You Need Me]. Dakle jedan od bendova koji [osamdesetih, u vreme manicnog kapitalizma i neke vrste "anything goes" muzickog trzista] nikada nije pravio kompromise, koji je tokom svoje dotadasnje karijere umeo da menja stilove, dobija i gubi fanove na sve strane, postize fantastican komercijalan uspeh. Uspeh koji ce vremenom nagrizati i na jedno vreme rasturiti bend, ali je to ipak nesto sto predstavlja jednu zaista svetlu tacku u istoriji rock muzike i nesto sto vraca veru u rokenrol publiku i sto ne reci samu sustinu rokenrola: moguce je biti komercijalan i sacuvati umetnicki integritet, moguce je vrteti se na radio talasima a pisati depresivne i mracne pesme, moguce je pevati "It doesn't matter if we all die ..." a imati horde fanova ... Takodje, sa aspekta rock and roll istorije, Paris nam donosi i prelepu sliku jednog vremena, vremena u kojem synthpop osamdesete - sa svim svojim pojavama i znacenjima - zatvaraju vrata za sobom ostavljajuci kucu svim tim u sustini gitarskim pojavama devedesetih od bucno haoticnog grungea do uobrazenog rivajvala zvanog britpop. Posle albuma Wish i pripadajucih mu koncertnih izdanja The Cure vise nikada nisu postigli slicne uspehe - ni umetnicki, ni komercijalno - tako da draz albuma Paris lezi i u tome sto fanovima sluzi kao podsetnica na jedan zaista sjajan period u zivotu omiljenog nam benda ...
III
Postoji jos mali milion odlicnih koncertnih albuma, skoro svi moji omiljeni bendovi imaju po neki koncertni album. Bauhaus imaju Press the Eject and give me the Tape, Depeche Mode imaju 101, Husker Du imaju Living End, Joy Division imaju Preston, Azra ima Ravno do Dna ... Neki su klupski, neki su stadionski, neki su dobri muzicki, drugi su dobri zbog atmosfere ili imaju taj neki zabavni element, neke volimo zato sto je tu ovaj gitarista, druge volimo zato sto je tu onaj gitarista, i na kraju krajeva neki bendovi su naprosto bolji na koncernim albumima nego u studiju, i to uopste nije retka pojava... Bilo kako bilo koncertni albumi imaju jednako primamljivu draz kao i regularni [studijski] albumi i na kraju krajeva - ako cemo iskreno - u rokenrol muzici oni su i prava mera valja li bend ili ne...