Voda je ...!
Ovaj blog nema nameru da edukuje o tome šta znači voda, već samo da podseti na temu. Svi znamo šta znači pitka, čista voda. Ili (ako je prethodno rečeno nedovoljno), svi znamo kako je kad nam na koji sat nestane voda! Nema svrhe objašnjavati šta je i kolika je uloga čiste, pitke vode u životu svakog (pa i čovečijeg) organizma.
Kad je imamo, deluje da je to nešto sasvim normalno, uobičajeno i – zasluženo. A kad je nema - nastaje panika. Ako se vreme neimanja vode produžava, panika je veća. Dakle, voda, kao resurs, kao jedan od osnova života, u našem svakodnevnom životu (razmišljanju) nije naša tema. Ali - trebalo bi da konačno postane tema. I to vrlo aktivna tema. Jer, sve manje je pitke vode, a sve više onih kojima je ona neophodna. Ne samo kao deo komfora, već i kao način za preživljavanje, kao jedan od osnovnih sastojaka života.
Kako nestaje pitka voda? Neumesno je govoriti o povećanju broja stanovnika na Zemlji (zbog čega je, samim tim što ih je više, količine pitke vode srazmerno „manje“). To je faktor koji se direktno „suprotstavlja“ drugom faktoru – bukvalnom umanjenju količine čiste, pitke vode. E, o tom drugom faktoru, faktoru permanentnog umanjenja količine čiste vode već vredi govoriti. I ta vrsta priče nije neumesna. Naprotiv. To je nešto o čemu se naprosto mora prozboriti i nešto što će možda presudno odrediti ne samo kvalitet, nego i opstanak našeg života. Ili – aj da budemo još drastičniji, nemilosrdniji u suočavanju – opstanak života naših potomaka!!
Uništavanje vode se dešava na gotovo svakom koraku . Trebalo bi znati da svako bacanje celofanskog omota, ili plastične kese znači uništavanje vode. Kad-tad, te će tvari da završe u nekom od vodotokova, čineći ga zagađenim.
U Srbiji postoji na hiljade deponija. Sasvim je neinteresantna i nesuštinska priča o tome, da li je 5, 10, ili 20 procenata deponija izgrađeno na propisan način, po savremenim ekološkom standardima. Koliki god da je ostatak (od bilo kolikog procenta) – veliki je! Jer, sve što se u deponijama razgrađuje i stapa se sa tlom, vremenom dospeva do vodotokova, odnosno podzemnih voda. I, kad-tad, do živih organizama.
Prva faza je bacanje otpadaka isključivo u kante za smeće. Druga faza je da sadržina iz kanti za smeće, koja je prosuta negde, na neku deponiju, ne bude dugotrajni trovač tla, a samim tim i vodotokova, nego da se reciklira.
Tu odgovornost imaju i obični građani, i organizacija vrednosti istih građana koja se zove duštvo, odnosno, u onom eksplicitnijem obliku – državni mehanizam. Ako se većina složi s tim da vodu treba sačuvati, ali ne deklarativno, nego i u svakom gestu socijalnog ponašanja – onda ima nade. Ako to ostane samo deklarativno, kao do sada, onda će se za spas voda (i čovečanstva, a samim tim i Serba) zanimati samo „zaluđenici“ i „fensi-ekolozi“.
Jedan litar bačenog otpadnog mašinskog ulja trajno zagađuje nekoliko miliona litara pitke vode. Jedna baterija bačena u blizini izvora pitke vode trajno ga zagađuje. Nema potrebe nabrajati još primera.
Ne zamišljajmo Srbiju kao područje koje obiluje izvorima i čistom vodom. Bilo nekad. Stanovnici Srbije to su sasvim promenili načinom ophođenja prema svojoj životnoj sredini, odnosno (kao obaveznom ishodištu) pitkoj vodi. Danas Srbija, već, nema dovoljno kvalitetne, zdrave, čiste pitke vode.