rekao je Bijant, peti od sedam helenskih mudraca. Njegova žena nije ni trepnula na ovu sarkastičnu opasku, koncentrišući se na popravljanje poslednjeg nabora na peplosu. Prijenskom filozofu je ostala nada da će njegovu izreku datu na maternjem starogrčkom jeziku, jednog dana prevesti na latinski i omogućiti mu večan život. Duhovni naravno, jer mu je telesno bivanje bilo ozbiljno ugroženo pokušajima da održi otpor gravitaciji, zahvaljujući ručnoj torbi njegove bolje polovine koju je držao u naručju. Kolena su mu izdajnički klecala, a na slepoočnicama iskakale žile od napora da mu ženina torba, teža od antičke statue osrednje veličine, ne padne iz ruku i natera ga da u istoriju ućopa prebijenih stopala.
Sve je zapravo počelo kada se neandertalska pretkinja, otporna na opterećivanje depilacijom, nomadsko-sakupljački sagla i pokupila kamen za koji je slutila da bi mogao odlično da odradi posao pretvaranja džinovskog hrčka u hrskavu večeru. Naime, pola dana ranije ga je, u nedostatku kamenog sredstva nabavke, promašila štapom bez navođenja. Kako su joj oba gornja ekstremiteta bila potrebna za savatavanje potomstva koje je se zunzanjem naokolo dovodilo u opasnost da od lovca postane lovina, pra-žena se osvrnula oko sebe i...ugledala jedno od mladunčadi koje se očajnički borilo sa komadom štavljene kože koja mu se smicala sa okruglačke pozadine. Da je tada struja postojala, iznad glave bi joj se upalila sijalica, ovako je ispod njene neformalne frizure sevnulo nekoliko svitaca. Pra-žena je izvukla dete iz prvih pokušaja oblačenja, pustila gologuzana u nove pobede, i kamen stavila sredinu komada kože. Inovativno ju je osmotrila, skupila krajeve i vezala ih bikovskom tetivom. Potom je torbu okačila na sebe i u nju ubacila par kopača korenja, koske za pridržavanje kose, rezervnu kožicu za brisanje dece, narukvicu od veveričijih zuba, ključ od pećine, nešto osušenog cveća i poslednji broj magazina »Žena od kamena«. Onda se nagla nad obližnju baru, pogledala u odrazu i kritički nakrivila glavu...nije loše...mada bi mogla da zamoli lovačku sekciju da joj idući put donesu sabljozubog tigra...to bi doprinelo atraktivnosti...ne bi bila loša i neka metalna kopča...mada, tu će sigurno početi da gnjave sa par hiljada godina do prvog pronalaska metala, ali mogla bi to da odradi i uglačanim zubom onog tigra od maločas...
U svakom slučaju, koliko sutradan, sve žene tog i ostalih komšijskih plemena počele su da tegle torbe. Risovi, tigrovi, leopardi i ostali tufnasto-štraftasti sisari iz porodice mačaka su odlučili da isteraju glodare iz podzemnih lavirinata, nasele se u njihove jame, pređu na prehranjivanje insektima i ne pomaljaju se napolju ni pod razno. Do daljnjeg. Plemenski kalatelji kamena su bili pod hroničnim pritiskom da što pre pronađu rude, način da ih tope i pretvaraju u neophodne kopče i drikere. Izumitelju rajsferšlusa je unapred obećano par mamuta, dvadeset mrmota i graviranje u sve okolne stene, čime bi se njegov lik i delo ovekovečili, ali i omogućilo budućim arheolozima da se čude bar nekoliko godina.
Tako se torba uvrstila u pronalaske po značaju ravne vatri i točku. S tim što se bez točka nekako i može, ali bez torbe nikako.
Zato se mlade pripadnice ženskog roda još od najrosnijih dana obučavaju da nose torbe i negiraju verovanje Majke Prirode da je ženama napravila komplet od par ruku. Naime, svaka žena ima i treći ekstremitet te vrste, koji prostim okom nije vidan, ali se svakodnevno mogu primetiti ženska bića koja jednom rukom guraju kolica, u drugoj nose dete, a trećom vuku cegere, dok im je torba okačena o jedan od početaka tih ruku.
Ručna torba svake žene sadržava sve što joj je neophodno prilikom izlaska iz kuće, pa makar krenula samo do poštanskog sandučeta. Ukoliko ima naraštaj, žena u torbi mora da ima i sve što je njenoj mladunčadi sad i odmah potrebno, od pelena, preko keksa za ućutkivanje, banane koja se samognjecanjem pretvara u topli obrok, igračaka, rezervne odeće, pa do kreveca na sklapanje.
Samo u izuzetnim situacijama modela prijem, bal ili večernja haljina bez leđa, žene se odlučuju da sa sobom ponesu torbe zvane pismo. U iste je predviđeno da stane samo ogledalce, karmin i ništa više, ali zabeleženi su brojni slučajevi izigravanja fizike od strane žena, koje su u dotične torbice uspele da stave i ključeve, novčanik, rezervne cipele, kišobran, šator za četiri osobe i komplet od deset pakovanja papirnih maramica.
Nakon povremenih pokušaja da ograniče veličine torbi, modni kreatori su digli ruke i počeli da proizvode te sastavne delove svakog ženskog stvora, u veličinama dovoljnim da se u njima ponese bar polovina ulovljenog dlakavog mamuta. Sposobnost da se izbore sa torbama kojih bi se postideli i džakovi za prekookeanske transporte, dokazuje da žene nisu slabiji pol, kao i da pripadaju vrsti torbara.
- Moraš li baš sve svoje da vučeš sa sobom? – pripitao me je onomad Žmu, kandidujući se ovom dopunjenom interpretacijom da postane osmi starojelinski mislilac.
Dopunjavao ga je zagrljaj sa mojom torbom koja je težinom konkurentnom Trepči obećavala ako ne trenutno zametanje kile, ono bar parketno propadanje kod donje komšinice. Što je, naravno, preterano jer ja u torbi imam samo: novčanik od kog bi se postideo i glavni kelner trenutno najposećenije kafane u gradu, papirne maramice, kremu za ruke, kremu za smirivanje kože, pernicu sa karminima, turpiju za nokte, grožđanu mašćicu, kišobrančić, blokče za male beleške i blok za neočekivane novinarske konferencije koje bi mogle biti ničim izazvane upriličene bilo gde i bilo kad, jagodu koja je maskirani, zgužvani ceger, pernicu sa olovkama, mokre maramice, ogledalce, švajcarski nožić, naočare za sunce, kabl za mikrofon, listiće za osvežavanje daha, lizalicu za koju ne znam uopšte odakle mi, kesicu braon šećera, pasji slatkiš, novčanik za sitniš, kutijicu sa najčešće traženim lekovima, futrolu za plastične kartice na peglanje, tri upaljača, mentol bombone, najlončicu rasparenu za probavanje baletanki, cvrčka koji zriče kad se navije na krilca i malu baterijsku lampu. Kad unutra dodam, pri odlasku iz kuće, buket ključeva i telefon, spremna sam da se priključim ekspediciji koja kreće u najzabačeniji ćošak planete. I ne razumem u čemu je problem da mi se torba pridrži par minuta koje ne treba prijavljivati olimpijskom komitetu kao najnoviji rekord u dizanju tegova.
Edit: U mraku torbe mi je promakao i vrlo bitan paketić sapuna u listićima. Staviš na dlan i uz malo vode se rastopi...stvarno se ne može reći da je nebitan i nepotreban...