Preko agenta dogovorim visinu honorara, datume kad radim, … Dobijem separatni scenario. Ma sve izgledalo kao pucka. Bio kraj februara, ja snimam od četvrtog aprila. Radnja je u Kanadi. Ja predam pasoš u filijalu Kanadskog konzulata u Majamiju. Kažu mi da će biti viza biti gotova za sedam do deset dana. Sve se uklapa.
Međutim prođoše 20 dana – ništa. Mesec dana – ništa. Upadam u žestoku frku, ljudi me zovu da bukiraju karte i da potpisujem ugovor… Okrećem telefone, šaljem faksove, mejlove, … Ništa od vize i pasoša. Zamoljen sam da predložim zamenu i ja ih spajam sa kanadskim strongmanom Hugom. Besan do bola svakog dana šaljem po mail i faks u kanadski konzulat u Bafalu i “%$&#%$ milu majku. Pasoš dobijam tek maja sa vizom koja je istekla 8 dana!? Jebeni Kanađani! Zarekao sam se da neću nikad više da odem u tu Kanadu. Ispušio za 40 000 dolarjev.
****
Ovih dana se u bioskopima pojavio moj film prvenac “Sestre”. Glumim zajebanog makroa. A šta drugo? Sa ovom mojom fizionomijom u filmu o trgovini belim robljem sigurno ne mogu da glumim sobaricu. Mada, kad bolje razmislim, moj prvenac mi nije prvi film. Drugi mi je. Ali “Travelator” u kome glumim zajebanog policajca, Gvozdena, tempira formu za berlinski festival februara iduće godine, pa ne mogu ni da ga računam kao prvog, jer nije prikazivan, a ljudi me već videli u filmu “Sestre”. U glavnom, “Travelator” mi je prvi prvi, a “Sestre” prvi film.
Šta ti je filmska slava… Ovijeh dana sam dao nekoliko intervjua i glavna pitanja su “otkud ti u filmu?”.
I pored velike želje, nije mi išlo baš glatko. Moram da priznam, da sam do sada imao veoma loš splet okolnosti vezan za film i glumu. Promašio sam tri velika ozbiljna američka filma. Kao slepac.
Do pre godinu i po s porodicom sam živeo u Majaimu. Kao telohranitelj sam se kretao u krugovima ljudi kojima treba, naravno, telohranitelj. Tako sam i upoznao mnoge bogate, uticajne i poznate ljude od kojih mi je, naravno, najdraža Džejna Džejmson. No njoj nema mesta u ovoj kolumni. Reč je o jednom drugom tipu, mom komšiji, koji je, kad smo se već upoznali i zbližili, lepog li gesta, kupio stan u mojoj zgradi.
Miki Rurk je, u to vreme, kad smo počeli da se družimo (čitaj pijemo i ludujemo), totalno izbledeo iz sećanja Amerikanaca, koji mahom imaju pamćenje kao zlatna ribica. Od prilike dve sekunde. Kad plivaju u krug u akvarijumu malo malo pa kažu “gle kućica”, “gle kućica”, … Ja, kao da sam bio jedini koji je pamtio njegov “Deveti ponedeljak”, kako smi mi to tada zvali. Miki je pao u zaborav. Prosto je bilo neverovatno da neko razbuca takvu karijeru. Ali Miki je takav. Sve što radi tera do kraja. Kad je zveknuo o dno i ostao bez para ukapirao je da mu je jedini put – come back. Nažalost imao je nekoliko neuspešnih restarta ugašene karijere. Sećam se kad je dobio ulogu nekog otmičara. Radnja se odvija u Argentini. Miki pustio kosu, na zubu srebrna navlaka,… Ali muljo. Raspao se budžet u sred filma. Opet smo se vratili porocima Majamija.
U suštini nije bre lako biti glumac. Ima uspona i padova.
Meni se još u Majamiju otvorila šansa da postanem glumac ali ja nisam umeo da je prepoznam. Komšija Miki, sećam se baš smo bili u garaži ispod naše zgrade, sav oduševljen, obavestio me je da se snima fenomenalan film.
“Daren dolazi rekao sam mu za tebe. Pijemo piće kod italijana u “Viti” i sve će da ti objasni. Uloge su idealne. Mi se zezamo, pijemo, drogiramo, svi smo na steroidima,bildujemo, rvemo se, … Ja sam rvač ti si diler steroida. Ma film za oskara.”
“A pare?”
“Jebeš pare ovo je ono što čekam.”
S obzirom da imam sitnu decu i ženu i jasno definisan posao nisam smeo da se upustim u avanturu davanja otkaza i odlazak u Njujork na neodređeno vreme za nekakve pare da snimam nekakav film sa nekim režiserom kog Miki zna još kad je bio klinac sa ulica Bruklina.
Duboko sam se zahvalio i umesto sebe za ulogu dilera steroida ponudio svog Majamskog dilera steroida Skotija Bildera. I eno ga Skoti se sa Mikijem Rurkom pojavio u “Rvaču” a ja sam imao priliku samo u bioskopu da ga gledam. Magarac. Mislim ja. Uzgred Daren je nakon “Rvača” snimio i ovog “Crnog labuda”. Vidi se da umem da ocenim ljude.
Sledeći put nisam sam sebi zabo nož nego sudbina. Snimao se neki visokobudžetni film i trebao im jedan veliki, ćelavi sa akcentom… ma kao da su mene crtali. Kad moji klinci videli fotorobota Džagernuta pitali ko me to crtao. Ja se uozbiljio, angažovao agenta i prođem jedan kasting, prođem drugi kasting i, gle čuda, dobijem ulogu. Preko agenta dogovorim visinu honorara, datume kad radim, … Dobijem separatni scenario. Ma sve izgledalo kao pucka. Bio kraj februara, ja snimam od četvrtog aprila. Radnja je u Kanadi. Ja predam pasoš u filijalu Kanadskog konzulata u Majamiju. Kažu mi da će biti viza biti gotova za sedam do deset dana. Sve se uklapa. Međutim prođoše 20 dana – ništa. Mesec dana – ništa. Upadam u žestoku frku, ljudi me zovu da bukiraju karte i da potpisujem ugovor… Okrećem telefone, šaljem faksove, mejlove, … Ništa od vize i pasoša. Zamoljen sam da predložim zamenu i ja ih spajam sa kanadskim strongmanom Hugom. Besan do bola svakog dana šaljem po mail i faks u kanadski konzulat u Bafalu i “%$&#%$ milu majku. Pasoš dobijam tek maja sa vizom koja je istekla 8 dana!? Jebeni Kanađani! Zarekao sam se da neću nikad više da odem u tu Kanadu. Ispušio za 40 000 dolarjev.
Prošlo godinu dve i ja osetim da me ne drži mesto, spakujem porodicu i vrnemo se u Niš. Drugari, familija ali hladno i besparica. Nešto me mrzelo i da treniram. Omekšao sam i pustio stomak. Radnja počinje marta prošle godine kad mi stiže email od Brajana da pozovem Mikija. Brajan je Mikijev agent koji se između ostalog razume u kompjutere dok se miki razume u sve samo ne u kompjutere i imejl. Mislim da je bilo sedmo pivo kada sam na blekberiju dobio taj mejl onako veseo iz Nesta okrenem Mikija. Bez gde si brate, šta ima i slično, prelazimo na biznis. Snima se “Konan” sa kupljenom licencom, Miki glumi Konanovog tatu a “biće nešto i za mene”. Hitno da mu ponovim onaj plan treninga imamo samo 4 nedelje da se spremimo. I ja mu skiciram trening, ishranu i suplementaciju, zabranim mu da pije (u pokušaju) i sam se bacimo na trening. On u Majamiju, a ja u podrumu u Nišu. Zgodno je bilo što se film snima u Bugarskoj pa mogu prijatelji i rodbina da dođu i navijaju. Ali nije mi se dalo. Opet nož. Miki operisan. Pukao mu biceps. Preterali smo sa programom. Ipak je 3 godine stariji od kad sam ga zadnji put trenirao. Kad on ispao iz filma nije bilo mesta ni za mene.
Vreme sadašnje.
Premijeru filma “Sestre” sam gledao prilično hladan. Kanda sam malo pregoreo.Možda sam i pospan. Posle Bojaninog sažetog govora i reči hvale za neka dva stranca, do mikrofona se dočepao moj omiljeni ministar Ivica. Ubio nas je na mestu. Ivica nam je ispričao o svim aspektima kriminala u svetu. Počinje film a ja blago dremam. Projekcija je kasnila 45 minuta. Međutim kad sam video sebe na velikom platnu baš mi zaigralo srce. Neku babu koja je resorno sedela pored mene sam ovlaž potapšao i šapnuo:
“Ej ovo sam ja.”
“Pssssst”
Šta pssst kad sam napokon izgubio nevinost na platnu?
Izvor: ckm.rs
Autor: Strongman