Evo, širom Hrvatske traju protesti protiv haške presude za zajednički zločinački poduhvat u kojoj je "Oluja" okvlifikovana baš onako kako zaslužuje. A presuda generalima, odnosno kazne koje su im izrečene nisu toliko bitne. Mogli su dobiti i manje i više, rekoh već, nebitno je. Pravda je, što se Haga tiče, zadovoljena. Sada ostaje nešto drugo. Ostaje lokalnim sudovima da sude pojedinačnim počiniocima zločina, a njih svakako nije malo.
Toga su potpuno svesni učesnici zajedničkog zločinačkog poduhvata.Svesni su naročito oni koji na zločinačkim rezultatima "Oluje" imaju silne priviligije, ili što su na tim temeljima izgradili i drže pozicije, a da direktno nisu učestovali u "Oluji" i zločinima počinjeni tom prilikom.
Svesni su toga političari u Hrvatskoj, koji godinama istrajavaju na mitu "domovinskog rata", pa je i njima ova presuda neugodna jer je uzburkala vodu koja ih sada neugodno zapljuskuje. Slušam izjave Vesne Pusić, Milanovića, Josipovića, Puhovskoga i još nekih ljudi za koje znam da o "Oluji" ne misle dobro, ali da bi njihovo saglasje sa presudom bilo za njih ravno političko samoubistvo, a bogami i pretnja ličnoj sigurnosti. E, sad, znam i to da se po Jaspersovim standardima njihovo ponašanje ne može nazvati moralnim, ali sam isto tako siguran da će ti isti ljudi sutra raditi nešto na ispravljanju zločinačkih posledica koje je "Oluja" sobom donela. Ovi, drugi, kojima nad glavom visi mač pravde, poput glavnog pokretača protesta, Sačića i ljudi koji znaju da im nisu čiste ni ruke ni savest, od njih već vidimo šta bi hteli. Najpre, hteli bi da zaštite "vlastito dupe", a onda dodatno, da iz Hrvatske isteraju i ono malo Srba što je još ostalo. Javljaju mi prijatelji iz Krajine, i nekih primorskih gradova poput Zadra, da se tamo pojavljuju parole i grafiti od kojih se normalnom čoveku koža ježi.
Vratimo se presudi. Još, 1996. godine, napisao sam da je "Oluja", zajednički zločinački poduhvat koji je organizovao Franjo Tuđman sa saradnicima uz potpunu saglasnost Slobodana Miloševića. U knjizi "Krajina u dogovorenom ratu", objavljenoj 2003. godine, tu sam tvrdnju dosta široko obrazložio. Za mene je presuda haškoga suda bila jedino moguća i nisam imao ni trunke sumnje da će ona označiti "Oluju" kao zajednički zločinački poduhvat. Ta knjiga je, koliko sam obavešten bila jedan od dokaznih predmeta u Hagu.
Ovo što se trenutno događa ne treba gledati kao trijumf bilo koga.Pogotovo ne kao trijumf srpske strane. Ovo je, prije svega naša zajednička nesreća i ogledalo naše stvarnosti.
No, presuda u sebi nosi velike potencijale za trežnjenje. Najpre zato što je potpuno pravedna i što verno opisuje šta se dogodilo. Ona sadrži potencijal i da se konačno isprave višegodišnje nepravde koje se nanose Srbima u Hrvatskoj, a zamagljene "domovinskim ratom". Za one malo finije analitičare nosi konačno i spoznaju da rat u Hrvatskoj treba gledati apsolutno različito u Krajini i u Vukovaru i Baranji.
Hrvatskoj strani presuda može biti dragocena u smislu skidanja mita "o svetosti domovinskog rata". Taj mit sprečava hrvatsko društvo da napreduje, a građanima donosi silne troškove. Hrvatska na zvaničnoj evidenciji ima šestotina hiljada branitelja. Svi oni imaju neku priviligiju zahvaljujući tome statusu. Bilo tako što su sa trideset godina došli u penziju, ili pak, što mogu upisati besplatno na državni fakultet dete bez obzira na uspeh. U rasponu između ovih, nalaze se još brojne druge privilegije, koje država plaća iz budžeta, i zahvaljući čemu se zadužuje, tako da danas ima blizu 40 milijardi evra spoljnoga duga.
No, čini se da danas hrvatsko društvo nema dovoljnoi snage da se suoči sa navedenim činjenicima. Sa onim sa čim ih suočava haška presuda. A suočava ih sa nemilom istinom da su mobilisali šestohiljada ljudi kako bi iz Krajine izbacili 250.000 građana Republike Hrvatske, srpske nacionalnosti, među kojima je bilo manje od trideset hiljada vojnika.
Mitovi i njihova dekonstrukcija ni jednom društvu ne padaju lako. Možda je najbolji početak za dekonstrukciju presuda međunarodnog suda čije je osnivanje podržala i Hrvatska.