Na današnji dan, pre 12 godina u NATO bombardovanju zgrade Radio-televizije Srbije poginulo je 16 radnika ove medijske kuće!
To je jedan od onih tragičnih slučajeva o kojima se puno pričalo i stoga se čini da se već sve zna. Međutim, nije baš tako. Posebno kad 16-toro ljudi pogine zato što je neko drugi odlučio da ih ostavi na poziciji koja je od strane napadača zapravo bila jedna jasno najavljena meta. A sve da bi kasnije taj tragični događaj bio korišćen u propagandne svrhe.
Jedan pravac propagande je išao na račun nato-a i “ničim izazvanog” bombardovanja, a drugi je išao u pravcu izazivanja što lošijeg raspoloženja javnosti prema pojedincima koji su navodno priželjkivali ili prizivali bombardovanje, što je svakom narednom obračunu sa neistomišljenicima Miloševićevog režima trebalo da obezbedi “kvalitetnije” opravdanje. Ovih 16-toro ljudi - koji su bili nečija deca, roditelji, prijatelji… - dakle nisu stradali svojom voljom, u ime odbrane otadžbine, niti su stradali pukim ratnim slučajem, već su stradali izborom onih kojima je ta pogibija bila dobrodošla za napred pomenute razloge.
Jedan deo odgovornosti za ovaj tragični čin je utvrđen, na sudu. Direktor RTS-a u vreme bombardovanja, Dragoljub Milanović, osuđen je 2002. godine na deset godina zatvora (jer ljude nije premestio na neku drugu lokaciju). Da li tom presudom treba ostaviti zatvorenom priču o odgovornosti?
Ljiljana Smajlović, Predsednica Udruženja novinara Srbije, bombardovanje RTS označava kao ratni zločin, koji nije procesuiran. Takođe, nagovestila je da će međunarodnim novinarskim udruženjima predložiti da 23. april postane “Dan sećanja na ubijene u medijima”. Što se Dana tiče, pozdravljam, a što se zločina tiče, moram samo da dodam da su taj ratni zločin izvršili, udruženo, i nato, i režim Miloševića (i njegovih tadašnjih političkih satrapa - srs i drugih), režim koji je deset godina sistematski približavao Srbiju mogućnosti bombardovanja, a povrh svega je i sam ovaj konkretan, tragični događaj u RTS-u svesno dopustio radi sopstvene koristi.
Po pitanju proširivanja spiska odgovornih oglašavaju se i porodice poginulih. B92: “Uoči obeležavanja dvanaestogodišnjice pogibije radnika RTS-a, njihove porodice su zatražile obnovu i proširenje postupka, s ciljem utvrđivanja potpune odgovornost za taj zločin.”
Cela stvar se posebno aktuelizuje stoga što ovih dana eskalira ubeđivanje od strane Nikolića i Vučića kako su oni ti kojima ova zemlja na sledećim izborima treba da podari poverenje, jer su časni, pošteni, odgovorni… Podsetimo, u momentu kad se desila tragedija radnika RTS, Nikolić je bio potpredsednik vlade. Vučić je bio ministar informisanja. Osim što je iskazana ona obavezna doza žaljenja zbog događaja, nije pokazan ni najmanji znak da postoji osećanje odgovornosti zbog onog što se desilo. Naravno, to sns perjanicama ne smeta da sebe i stranku kojoj pripadaju na sva usta nude kao novu, poštenu i odgovornu političku strukturu koja će ovu zemlju pokrenuti napred i usrećiti je. Upravo nesreća, odnosno “dopuštena nesreća” 16-toro radnika RTS 1999. godine nameće sumnju (u najmanju ruku sumnju) kad je reč o toj “novoj, naprednoj i odgovornoj” snazi na srpskoj političkoj sceni.
Nije zabrinjavajuće to što o sebi u superlativu govore Nikolić i Vučić, već ovdašnja kolektivna sklonost da se zarad trenutnih nedaća zaborave sve prethodne nesreće i odgovornosti za njih.
Iskreno saučešće porodicama poginulih radnika RTS , i opomena naciji.