U današnje vreme gledamo mnogo neinventivnih reklama. I glupih. Pa i ponižavajućih. Učimo sebe da ne reagujemo, jer svi verujemo da odluke ne donosimo na osnovu njih. Manje više, lično se na sličan način ponašam, odbijem im na glupost i olako potrošen novac za oglašavanje. Osim... osim ako su u pitanju deca. Poslednja u nizu kampanja koje su mi „naišle na živac" je kampanja Erste banke za stambene kredite, čiji je teaser na bilbordu , izazvao lavinu loših komentara i (opravdanog gneva) mnogih, a uglavnom roditelja. Zašto?
izvor: www.srbijanet.rs
Devojčica Maja, predškolac, srčući valjda tursku kafu iz šoljice za igračke, gleda pravo u vas (ciljnu grupu) i pita: A ti, nemaš stan? Svi oni koji ga zaista i nemaju, verovatno se osete k'o poslednji nesrećnici, jer im se eto i deca s bilborda rugaju. A većina roditelja, dakle mladih ljudi koji su tek oformili porodice - i samim tim su top ciljna grupa ove kampanje - se pita - da li je u redu da moje dete smatra drugo dete manje vrednim zato što nema stan?
Tek su se iščuđavanja zahuktala, kad je Erste banka reagovala, i u pokušaju da se „opere" (a u stilu, niste shvatili šta je pisac hteo da kaže) na Internetu „obnarodovala" reklamu, čiji je deo poruka na bilbordu. U reklami je tek jasno da je kampanja, osim što je potpuno neprilagođena sredini u kojoj se plasira, izveštačena, neinventivna i šalje dve potpuno neprimerene poruke - nemoj slučajno da rađaš decu dok ne kupiš stan (na kredit naravno) i tvoje dete će onda moći da se „ruga" drugoj deci koja nemaju stan.
Ma koliko prve dve karakteristike nekog iritirale, pravo je banke da novac na reklamu troši kako hoće. Ali, ako u svoju kampanju stavlja decu i (zlo) upotrebljava ih u markentiške svrhe - onda bi, valjda neko trebalo da se zapita da li je to etički, i zakonski u redu. Jer, ni deca kao učesnici nemaju sposobnost da procene da li su i na koji način (zlo) upotrebljena, a još manje deca konzumenti nemaju mehanizme da se odbrane od loših poruka koje im se šalju.
Problem je što, kod nas, nema ko da se zapita. Udruženje Roditelj je reagovalo, saopštenjem i javnim apelom nadležnim institucijama. Samo, u magli je pitanje: Ko, zaista ima pravo da prati da li se i u kojoj meri krši Zakon o oglašavanju i šta se dešava ako ga neko krši? Gde je granica stvarne (jer je Zakon, uprkos tome što čitavo poglavlje posvećuje zaštiti najmlađih, ostao nedorečen) i prikrivene manipulacije decom, kako onom koja učestvuju u reklamama i reklamnim kampanjama, tako onom koja su konzumenti poruka koje im se šalju?
Da ne bude da smo se kao kobci ustremili samo na jedan primer (ali se nikome ni ne pravdamo) , pre nekoliko meseci imali smo još jedno nedopustivo reklamiranje, koje je prošlo potpuno neprimećeno i bez javne reakcije. Kompanija Extreme intimo je, verujemo nenamerno, ali potpuno nepromišljeno i neukusno, kao glavni moto kampanje za promociju jesenje kolekcije koristila slogan " Ništa ispod toga" - potpuno neprimeren za dečiju kolekciju i bilborde i reklame na kojima se pojavljuju deca. Iako je verovatno većini potpuno jasno na šta se u poruci misli, dvosmislene i poruke koje mogu da se protumače u seksualnom kontekstu a vezane su za decu, nedopustiva su stvar u oglašavanju i izgledaju kao „pokretna reklama za pedofile".
Mnogi će reći - a i već jesu - čemu tolika frka? Zašto napadate ljude, jedna reklama manje više, zašto pravite dramu? Odgovor verovatno čuči u definiciji pojma dete. Šta god mi pomislili, uradili ili napravili, sama činjenica da smo odrasli nosi težinu i odgovornost za sopstvene postupke (pa u tom smislu i odurnu reklamu koje se verovatno svi sećate a čiji moto staje u beskrajno šovinističku i seksističku poruku „prilagodljiva svakoj podlozi" možemo samo delimično strpati u isti koš sa ovim spomenutim). Deca tu odgovornost nemaju, jer po prirodi stvari, drugi za njih odgovaraju. A ko? Roditelji, društvo, ko?
Koji su to mehanizmi koji će obezbediti da se ta zaštita zaista i dešava sve dok oni ne mogu da odlučuju u svoje ime? Naša zemlja potpisala je silne Konvencije o pravima dece, poziva se na brojna dečija prava, apeluje se na njihovu sigurnost i bezbednost. Ali, kada treba da se upre prstom u telo, organ, pojedinca čiji je posao da ta prava štiti, nadgleda i reaguje, ispostavlja se da nema nikog.
Udruženje Roditelj smatra da bi bilo krajnje vreme da se na nacionalnom nivou formira telo koje bi se bavilo baš nadgledanjem primene Zakona o oglašavanju i mnogih drugih čija je uloga da decu zaštite od pogrešnih poruka, da reaguju u slučaju kršenja pravila igre koje je propisala država. Treba uvesti nezavisno telo koje bi imalo diskreciono pravo da zabrani emitovanje svakog oblika reklame (ne samo onih u elektronskim i štampanim medijima) koji nije u skladu sa utvrđenim načelima zaštite dece u oblasti oglašavanja.
U tom slučaju, ne bi mogli da nam sa tih istih bilborda poručuju - Spreči da ne zakmeči - kao da su deca lepra ili kuga, koju treba po svaku cenu izbeći, dok istovremeno se propagira roditeljstvo i podizanje nataliteta na sva zvona. I ne bi, kao svojevremeno u Kraljevu, na plakat za „školu manekenstva" stavljali slike devojčica obučenih kao Plejbojeve zečice.
Ako već nemamo mehanizme da sebe zaštitimo od glupih i loših, neefikasnih i promašenih reklama, dajte da bar našu decu koliko možemo zaštitimo od poruka skrojenih da ih oni bezrezervno prime.