Šta su prve reči koje izgovorimo na radost naših najbližih? Uglavnom su ponavljanja jednostavnih reči koje nam ti isti najbliži ponavljaju ne bi li konačno naš centar za govor uspeo da pošalje impulse tamo gde treba i ne bismo li izgovorili kao papagaji, baš to što se od nas očekuje. Od „mama“ i „tata“, vrlo brzo stignemo do pitanja: „Kako kaže maca?“ I onda za ono „mau“ dobijemo zauzvrat oduševljenje kao nagradu za trud.
Onomatopeja (grč. onoma-ime, poiein = napraviti) je podražavanje zvukova iz spoljašnjeg sveta glasovima i drugim jezičkim sredstvima, sa ciljem da se kod slušaoca ili čitaoca izazove sličan akustički efekat.
Ili po nekoj drugoj definiciji to je stvaranje reči čiji glasovni sklop podražava zvukove iz prirode ili glas onoga koga imenuje (srkanje, klokotanje, cvrčanje, bubnjanje…)
Ili je to sama reč kojom se imitiraju zvukovi.
Bilo kako bilo, onomatopeji pribegavaju ljudi koji usmeno žele da što više približe radnju o kojoj govore. Tako, dobri “pričači” viceva često koriste različite onomatopeje. S jedne strane na taj način ubrzavaju radnju (i objašnjenje), a sa druge strane nagoveštavaju humornost lika/likova o kojima je reč u vicu.
Možda je najupadljivija upotreba onomatopeja u stripovima. Ko može da tvrdi da bi Alan Ford bio isti strip bez čuvenog: “Puf puf pant pant”, ili onih čuvenih naznaka kod žvakanja:”Mljac mljac, slurp, čomp čomp?”Kako bismo bili sigurni da neki lik u stripu spava dubokim snom, ukoliko ne bi u oblačiću stajalo ono čuveno:”Zzzzzzzz”?
Neke od tih onomatopeja su postale konstantne, zaštitni znak za određenu radnju. Tras, bum, zum, kraš,groaar,vruuum, bla bla bla…
Nekada je humor u filmovima baziran isključivo na onomatopejama I situaciji u kojoj se koriste. Veliki majstori glume takve zahvate uvek smatraju najvećim izazovom jer je preterivanje u ovim slučajevima poželjno.
Često se onomatopeje koriste u komunikaciji kada postoji uzajamno nerazumevanje usled nepoznavanja nekog stranog jezika. U takvim situacijama se onomatopeje pokazuju kao univerzalan jezik koji će razumeti i ljudi koji se inače jezički uopšte ne razumeju.
U književnosti postoji niz upotreba onomatopeja. Možda je najpoznatija sledeća:
“I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče…“(V.Nazor)
I u muzici se često koriste onomatopeje, a verovatno najpoznatija pesma, koja je čak i bazirana na onomatopejama je “Old Mac Donald had a farm”.
Sad, na kraju ovog teksta, pada mi na pamet jedan stari vic.
Išao jedan čovek šumom (koja šumi) i poče pljusak. Ma šta pljusak (pljus-ak), prava oluja. Grmi seva, hladno, pljušti kiša. I tumarajući tako po oluji ugleda čovek jednu kuću. Dovuče se do nje i pokuca (kuc kuc) na vrata. Niko ne otvara, samo se iznutra čuje nekakvo:”Puc-puc, puc-puc”!
Čovek već potpuno mokar od kiše poče da lupa( lup lup) po vratima i da preklinje da ga puste unutra. “Ljudi, pomagajte, mokar sam do gole kože, hladno mi je, razboleću se”, vikao je. A iznutra samo se čulo ono:”Puc-puc, puc-puc.”
U to grom udari u čoveka pred vratima kuće, skoro ga ubije i on u klizeći niz vrata, u pola glasa izgovori: “Pomozite ljudiiii…”
A iznutra i pored svega, čulo se samo: “Puc-puc, puc-puc.”
I sad šta je to “puc-puc”?
Pa to onima unutra puca prsluk što će ovaj napolju da nagrabusi.
Kukusiganjemu!