Moj dragi gost još jednom: Florian
More se tih godina, mada smo bili znatno siromašniji, mnogo lakše moglo doseći. U osnovnoj školi odmarališta Lovran, Lošinj, Pag; u gimnaziji vozom do Ploča i duž cele obale, sa posebnim obaveznim osvrtom na Dubrovnik. Početak studija ostrvske ture Mljet, Vis, ... da bi se rođenjem dece ustalila Istra. I pre toga sam letovanje najčešće završavao saborom, prvo u Rovinju a posle u Poreču, odakle se kretalo direktno na nastavu. Završetak studija i zapošljavanje poklopio se sa pretvaranjem nekog nasledstva ženinih roditelja u stan.
Mala deca su uslovljala boravak u zahtevnijim uslovima. Veš mašina je bila od presudnog značaja, zbog pelena normalno (eko pristup našeg pedijatra, ništa papirne - strogo pamučne). Tako sam prestao s odlascima na more koji su zahtevali čekanje od 12 sati na trajekt do ostrva i, prvo fićom, a onda renoom 4, svaki mogući slobodan termin jurcao pravac na „more“. A pod “more” se ustalio Poreč, čudo tadašnje turističke ponude SFRJ. Sve bilzu. Motovun, Višnjan,Trst… Osam i po sati putem Bratstva - jedinstva pa preko Ljubljane i Postojne do Razdrtog (tamo je već bio i autoput pravi i jedini u ono vreme). Produženi vikendi, praznici (29, 1.maj, ...) plus godišnji dvadest i nešto radnih dana. Priznajem i po koje bolovanje. Italija blizu, plate redovne, gorivo, prerađeno od ruske, libijske i angolske nafte, džaba, pa još na čekove. Letnje rasprodaje, cipele 50, čizme 100 maraka. Kćerke, supruge, žene i majke su se od juna do augusta na trideset i kusur stepeni masovno vraćale u visokim čizmama, nestrpljivo očekujući povratka kući i dolazak zime, kada će ih konačno moći pokazati koleginicama. Dotle, priređivane su male kućne revije, uveče po povratku iz šopinga.
Komšiluk odličan. Claudio, turistički vodič iz Venecije, kupio je stan u SFRJ-otu jer mu je bilo jeftinije da živi u Poreču i vodi goste hidrogliserom za Veneciju u sezoni. Van sezone je sa prijateljem živeo u Londonu. Za jedan zajednički proveden sveti 29. trebalo mi je dva sata da mu objasnim da krompir –paprikaš sa suvim rebrima, po receptu začinjen crvenom slatkom paprikom, nije zdravstveno problematičan. Novinari, pisci, ambasadori, enolozi, advokati, trgovci, mahom iz Vojvodine i Beograda, nešto Ljubljančana, nudili su veoma interesantne razgovore i susrete prijateljevog prijatelja prijatelja. Firme, redakcije, kancelarije su se u letnjim mesecima selile na more. Uz jutarnju kafu se pomalo i radilo, po potrebi odlazilo zbog posla na dan - dva i vraćalo na nastavak letovanja. Zajedničke gradele, ako se u Taru od ribara predveče kupi nešto lepo, smenjivali su odlasci u Funtatnu ili već negde ... Po danu Zelena laguna. Debeo hlad u boriku i kamenita čista plaža bezbedna za decu sa koje se vidi ulaz u luku Poreč. Ako nismo nešto radili, onda smo se u restoranu kod Miloša po ceo božji dan ili kartali ili ispijali pivo bez karata. Miloš je držao restoran u marini, Milošev kelner se zagledao u Milicu, a Elena je tu bila usidrena.
Elena je inače bila užasno zahtevna. Početak sezone: dve nedelje trebalo je da se ošmirgla, očisti, skinu i ostružu alge od prošle sezone i nanese novi sloj specijalne boje protiv algi koja se normalno donosila iz Trsta i bila veoma respektabilne cene. Nikad mi nije bilo jasno zašto sam svake godine, po mogućstvu za prvomajske praznike, a ako ne onda početkom leta, pomagao kapetanu i vlasniku da brusilicom poskidamo školjke, koje se za trup bile savršeno dobro prilepljne i nije bilo šanse da ih posle zimovnika drugačije skinete, te da trup premažemo novim slojem „specijalne boje protiv algi“. Na kraju sezone, opet bi se ispostavilo da alge, a i školjke, nisu imale namere da nimalo haju za specijalnu boju i da su se u svom blaženom neznanju opet prilepile u impozantnom broju. No, bar je bilo zabavno, ako se izuzme činjenica da su školjke oduvek bile dovoljno oštre da vam ruke pristojno iseku. Društvo nam je najčešće pravio Disi. Disi je pokupljen u nekoj luci tako što je, legenda kaže, prešao na brod i postao prvo brodski a naknadno brodsko-kućni pas. Crn sa belim pegama ili beo sa crnim (kako vam već drago), ovaj morski pas nikad nije dirao veverice kojih je na Zelenoj u ogromnom broju. Nasuprot tome, vlasnik jednog plemenitog malamuta pod stranom zastavom nam je ponosno objašnjavao da je njegov pas danas uhvatio tri pacova, sve dok ga nismo detaljno upoznali sa materijom, nakon čega je psu zabranjeno da dalje to čini. Kad se Elena ošmirgla i prefarba, onda su se jedra i madraci koji su se u međuvremenu sunčali u marini polako stvaljali nazad na svoje mesto, a ona tako nalickana se spremala da ponovno isplovi, po prvi put te sezone.
Elena je poreklom bila sa drugog kontinenta. Došavši do severne luke, spustila se kanalima i rekama prvo do Crnog, a onda i do Jadranskog mora.Bila je drvena i imala je drveni jarbol. Na Eleni je obavljena i moja inicijacija jedrenja. Prilikom jednog povratka s pučine (kratka vožnja u kojoj su ćere što otplivale što odronile do mame na obali, budući da im je na brodu bilo užasno dosadno) kapetan mi je kao malom od palube naredio da preuzmem kormilo i da pod jedrima uđem u luku. Sad, to ne bi bio problem kada luka Poreč ne bi imala lukobrane. Razmak između lukobrana je nekih 300 - 500 metara. ali kad dolazite s „pučine“ to izgleda jaaako, jaaako usko. Predlog da spustimo jedra i uđemo uz pomoć motora je odbijen s indignacijom okorelog morskog vuka. Vetar - neki reful pred smirajnu bonacu, brod mili. Uz prekomeran rad znojnih žlezda dlanova nekako sam prošao lukobran i dovezao skoro do mola kada je skipper spustio jedra i dao dozvolu da se uključi motor.
ps
E da. U nedelju ću da glasam za grupu građana na izborima za mesne zajednice. To normalno nema nikakve veze , ali sam u narednih par godina rešio da nijedna postojeća počitička partija ili stranka neće dobiti moj glas