Kako sam provela svoju sedamnaestu, osamnaestu i devetnaestu godinu života?
Pa, igrala sam folklor, jurila sam momke, radila preko omladinske, i švercovala se u autobusima GSP-a. Ne zato što nisam imala para za kartu, već iz pinpica, što bi rekla jedna moja poznanica. Užasno me je nervirala činjenica da ih čekam i duže od pola sata, a kad dođu, moram da se u njih složim ko sardina s ostalim nesrećnicima koji takođe, kao i ja, isključivo od gradskog prevoza zavise, pošto nemaju para ni za kola ni za taksi. Umela sam tad da kažem da ću kartu plaćati kada svi autobusi budu imali klimu i budu išli na vreme, na svakih 10 minuta.
Beše to sredinom osamdesetih.
Danas, dvadeset i pet godina kasnije, situacija nije ništa bolja. Još uvek autobusi ne idu na vreme, a o klimi da ne pričamo...
Jedino što je drugačije, jeste ova današnja omladina.
Ona više ne igra folklor, ne juri momke/đevojke, ne radi preko omladinske nego se, moštemisliti, dopisuje s institucijama sistema..
"Devetnaestogodišnji Filip Vukša poslao je od 2007. više od 500 dopisa i prijava nadležnima ukazujući na komunalne probleme i načine da se reše."
Iznerviralo se dete od sedamnaest leta dok je vozilo biciklo po Adi, pa krenulo da bistri zakone i presavija tabake. Inspekcija mu odgovorila da (pogađate!) nije nadležna. To ga nasekiralo, pa je na istu temu, na istu adresu, napisao još 150 prijava. Tri godine kasnije, stvar je rešena.
E, svaka čast majci koja ga rodila!
Školski raspust prošle godine proveo je krajnje zanimljivo. Uvatilo dete svesku i olovku, te se mesec dana sistematski vozilo na svih 150 linija GSP-a, beležeći nepravilnosti i propuste. Potom dete selo i napisalo elaborat na 100 strana o nalazima, plus sugestijama za rešavanje nepravilnosti.
E, svaka čast majci koja ga rodila!
Sad dete upisuje Šumarski fakultet, hoće da bude pejzažni arhitekta. Baš mi skoro neko pričao kako neki njegov poznanik s istom diplomom ne može da nađe posao ni za leba, pošto se u nas ta pejzažna arhitektura ne zarezuje ni 2%.
Međutim, ja nekako verujem u ovo dete, i verujem da će ono, dok završi fakultet, nametnuti pejzažnu arhitekturu kao bitnu za ovaj grad, pa da će nam parkovi i zelene površine u budućnosti biti za ponos, a ne za sramotu, kao što su sada.
Ako danas imamo makar tog jednog devetnaestogodišnjeg Filipa Vukšu, možda imamo i budućnost za ovu zemlju?
Svaka čast majci koja ga rodila!