"Oni koji vas vole i slušaju su porodični ljudi i dobri hrišćani. On će vam okrenuti leđa kada čuju da ste svirali u zatvoru okorelim razbojnicima i ubicama."
"Oni onda nisu hrišćani"
Malo prepričan dijalog iz filma "Walk the line"
Ima nekih pitanja na koja teško možete dobiti odgovor osim: "Ti to ne razumeš". Jedna, skoro, stereotipna priča ponavlja se svakoga dana u istom gradu, istoj crkvi, istoj zemlji.
Zamislimo situaciju u kojoj jedan narkoman razoren krizom prljav, odrpan, skoro polu go luta ulicom. Dođe do apoteke. Razmišlja o tome kako da reši svoj problem. Ako upadne u apoteku naći će nešto da smiri krizu, možda će naći i nešto što može da utopi, da nabavi dozu ili dve. Ipak neki zvrk u glavi mu ne da da krene. Delićem zdravog mozga razmišlja da je dosta. Da želi da bude ponovo svoj. Želi da se otkači od pakla u koji je upao. Razmišlja ovako: Ako ode na kliniku nakljukaće ga nekim lekovima, u boljem slučaju pustiti da se okupa i prespava i izbaciti ga napolje. I onda ponovo isto. Onaj isti zdravi deo mozga se seća nekih priča iz Biblije, priča o samilosti, pomoći bližnjima, odricanju... reši da ode u crkvu. Ulazi u obližnji verski objekat Svetog... i sveštenik koji ga ugleda još na porti svom silinom jurne na njega izviše se i izbaci ga na ulicu sa rečima tipa: Takav si došao u crkvu, kako te nije sramota, mrš odavde....
U istom mestu i u istoj crkvi postoji drugi jedan čovek. Njegova sklonost ka narkoticima je više rekreativna. Kada se seti filam Scarface. Poznat je u kraju kao neko ko je bio dobrovoljac u ratu. Zna se da je tamo ubijao, pljačkao, silovao, palio. Zna se zbog toga što je i sam to pričao, hvalio se. Kao i onim da je posle rata radio dok je sa svojim "poslovnim partnerima i konkurentima" utvrđivao pravila i zone delovanja. E sada taj čovek, zvanično vlasnik malog ugostiteljskog objekta, ide u crkvu. Kada kažem ide to izgleda ovako: Dođe čovek svojim vozilom, mešancem luksuznog tenka i terenskog fensi vozila, parkira kako god. U porti, na stepeništu crkve....Taj čovek je poznat kao domaćin. Poštuje veru, narod i domovinu. U Crkvu ulazi pričajući mobilnim telefom, sa sveštenikom je na ti. kada okićen zlatom pričajući mobilnim uđe u crkvu sveštenik mu ne poljubi ruku. Ne poljubi ruku ni on svešteniku ali je uvek dobrodošao... Crkva će ga uvek rado primiti i makar deklarativno oprostiti grehe. iako zna da su neoprostivi
Daleko bilo da nekoga napadam ili podržavam. Ja pozdravljam i podržavam rad Srpske pravoslavne crkve kada gradi i pomaže domove za nezbrinutu decu, kada vodi besplatna, neprofitna obdaništa, kada u narodnim kuhinjama koje osniva pomaže najsiromašnijima, kada bez dinara okupljaju zavisnike od narkotika i pomaže im u lečenju, kada spašava porodice u kojima jedan član zlostavlja druge, kada, ako ne mogu da osnuju svoje škole za decu sa posebnim potrebama, pomažu opremom i sredstvima već postojeće, kada, bez obzira na političku, versku ili želi da pomogne...