Daleko od toga da se to desilo iznenada, na prečac, odjednom, onako iz čista mira i s neba pa u rebra. Naprotiv. Sitne naznake svega što će se dogoditi gamizale su, milele, puzale, plazile svuda oko nje godinama unatrag, ali, prosto nije imala vremena da ih primeti. Ako je koji malo uočljiviji znak i zapazila, nije mu pridavala pažnju. Ako je čak i pokušala da ga osmotri malo pobliže, sve ostalo čime se bavila bi joj istog trenutka odvuklo pažnju. Ako je zastala da razmisli i pokuša da ga dešifruje, buka svakodnevnice ju je vraćala kolotečini.
I tako je bledela, nestajala, čilila dok se nije sasvim samoponištila.
Niko to nije primetio. Baš niko. Najmanje ona.
Naravno, imala je preča posla. Prioriteti su se množili na sve strane, a njeno temeljno kućno vaspitanje joj je nalagalo da ih sve prihvati, svakim se pozabavi i ni od jednog ne odustane. Sve je postalo neodložno, od najveće važnosti, neophodno, od suštinskog značaja. I takva kakva je, odgovorna i predana, pretrčavala je iz dana u dan sa gomilom moranja i trebanja i podrazumevanja koji su joj visili za vratom i skraćivali joj dah.
Ulagala je svaku mrvicu snage da zadovolji očekivanja. Vezivala je sve pohabanije nervne završetke u najzamršenije makrame i mornarske čvorove ne bi li uvek bila tamo gde treba za one kojima treba i koliko god da treba. Zanemarivala je bol u zglobovima, žuljeve na duši, haos u glavi u neprekidnoj potrebi da postigne sve ono što je mislila da čini njenu životnu misiju.
I tako, jednog jutra joj se jednostavno više nije ustajalo iz kreveta. Zatim je postalo strahovito teško normalno komunicirati. Kao da su se frekvencije pobrkale, sve se pretvorilo u nerazgovetan i za slušanje prenaporan neprekidan iritirajući šum. Onda su i najjednostavniji svakodnevni poslovi postali neopisivo mučenje. Primetila je kako mora na sve da se primora, da se lagano i teško i sa velikim naporom priprema za sve one sitne rutine koje je očekuju od trenutka kada otvori oči.
Mislila je - proći će.
Možda je samo previše umorna. Ili je dan odveć vlažan i siv.
Pa je okrivila one dane u mesecu. Te spisku pridodala i pogrešno jonizovan vazduh i opšte stanje u državi i sporu internet vezu i ružne snove i uboj koji je zaradila noseći svoje najudobnije cipele i to što joj se po glavi beskrajno u krug mota refren neke sasvim bezvezne pesme koju je tek ovlaš čula na radiju i pokvaren frižider i pun Mesec i poslužavnik sa mačjom hranom u koji je ugazila kada je nesmotreno vadila vreo pleh iz rerne i jedan sajt koji nije bio ažuriran kako treba i ЏИЏ vek iz vesti u nekim novinama i turbulencije na Suncu i afričke ljubičice koje njoj u inat nisu želele da procvetaju...
A onda...
Nije baš ubeđena da je došlo do dramatičnog suočavanja sa sopstvenim odrazom u ogledalu, mada bi to možda bilo sasvim opravdano za jedno nonšalantno pripovedanje. Nije se dogodilo ništa revolucionarno. Nije zastala, zabezeknuta, i zagledala se nekim novim očima oko sebe. Nije iznenada primetila da joj je senka savim izbledela i da se gotovo ni ne nazire pod svetlošću uličnih svetiljki. Nije bilo drame, nije bilo naboja, nije bilo patosa...
Prosto, više nije mogla. Fizički, psihički, mentalno, bila je sasvim, potpuno, bespogovorno ispražnjena.
Naravno da ju je prvo uhvatila panika. Šta uhvatila? Preplavila, rasturila, oborila na kolena, razbucala...
Srećom, ( i za divno čudo, budući da nikada nije posedovala zavidnu količinu zdravog razuma u kritičnim situacijama, već se tada oslanjala isključivo na intuiciju i atavistički nagon za samoodržanjem ) odnekud je uspela da se, kao za spasonosni pojas, uhvati za pravo pitanje i čvrsto se osloni na njega.
- Čekaj, gde sam tu ja?
A zatim:
- Imam li pravo na sebe?
Od tog trenutka je počela da uči kako da izrekne neću, ne mogu, ne umem, mrzi me, ne dopada mi se, ne želim, umorna sam, nije mi ni do čega, ostavite me na miru, sutra ću, hoću, želim, treba mi i još hrpu podjednako korisnih, a sasvim kratkih i jezgrovitih rečenica.
U početku je takvo njeno kapriciozno ponašanje nailazilo na zaprepašćenje. Zgražavanje čak. Nevericu. Odbijanje. Sablažnjavanje. Prekor. Čuđenje. Optužbe. Jed.
Vremenom, njena odlučnost da istraje na novom putu odolela je svim pokušajima da se stvari vrate na staro. Neko se potrudio pa razumeo i podržao, neko je počeo da zazire, ali se ipak nevoljko priklonio, neko se uvredio i okrenuo joj leđa, neko je poželeo da se svađa i ispravlja nekakve svoje krive Drine, ali nije naišao na očekivani odgovor, neko se prilagodio iz samo njemu znanih razloga, neko je ćutao i trpeo, neko nije zauzeo nikakav stav po tom pitanju, neko nije ni primetio promenu, jer ga se nije ticala...
Kako god, stvari su nepobitno krenule na bolje...
P. S. Nastavak sledi u vidu SASVIM NEPRIMENLJIVOG PRIRUČNIKA ZA BORBU SA VETRENJAČAMA.