ovaj tekst ne zaslužuje velika slova na početku rečenica. jer ona se nigde nije uklapala.
nijedna praznina nije imala ovakav oblik. nijedna moć nije mogla da natera ovaj deo slagalice da upadne tamo gde mu nije bilo mesto. takva moć još uvek nije viđena. jer je taj deo slagalice odlučio da će sam da bira gde će.
ne može niko o da priča o njoj jer je tako jednistvena. sama bira šta će o njoj da pričaju. ali kada iz nje izađe rečenica...
e ta rečenica vredi više od hiljadu slika.
ona nije mogla da ima nijedan vektor uperen u nju. jer je ona uvek tu. i sve vreme, iz naše tačke gledišta, upire prstom u nas. mislim, ja sam rekao. iz moje tačke gledišta. ona ne bi rekla tako.
ona nema lice. ničeg uhvatljivog po čemo možemo da je se tačno setimo. mada, jednom jedan čovek reče da mi sve znamo, samo treba da ga se setimo. to tako jednostavno izgleda, zar ne?
jer ako ne možemo da ga se setimo, ne možemo ni da ga zamislimo, zar ne? zar ne???
uz nju nikada ništa nije išlo. ona dolazi sama po sebi. zapitajte se kada vam je poslednji put nešto dolazilo samo po sebi. ustvari, probajte da se setite tačnog momenta.
jer samo ako možete da se setite, možete da znate o čemu ona priča.
A opet ne možete da živite u sećajnima. jednostavnost se živi.
da li je ovaj svet je postao mesto u kome jednostavnosti nema mesta?
p.s.
žao mi je što na filmu nema prevoda. ali ko razume shvatiće