To je najmoćnija politička snaga na svetu i ignorisanje iste će imati cenu.
Šta je najmoćnija politička snaga na svetu?Neki od vas mogu reći da je to tržište obveznica. Drugi mogu imenovati preporod religije ili unapređenje demokratije ili ljudskih prava. Da li je to možda digitalna tehnologija koju simboliše internet i sve što uz to ide? Možda mislite da je to nuklearno oružje i reznovrsni efekti koje je ono imalo na način na koji države misle o seigurnosti i upotrebi sile.
Sve su to vredni kandidati (nema sumnje da će čitaoci imati sopstvene favorite), ali po mom ličnom izboru Najača Sila na Svetu bi bila nacionalizam. Verovanje da se čovečanstvo sastoji iz mnogo različitih kultura -- i.e. grupa koje dele zajednički jezik, simbole i naraciju o sopstvenoj prošlosti (redovno samozadovoljavajuću i punu mitova) -- te da te grupe treba da imaju svoje države je nadmoćno moćna snaga u svetu tokom protekla dva stoleća.
Nacionalizam je cementirao većinu evropskih sila moderne ere, pretvarajući ih od dinastičkih u nacionalne države i upravo je širenje nacionalizma pomoglo destrukciji britanskog, francuskog, otomanskog, holandskog, portugalskog, austro-ugarskog i reskog/sovjetskog carstva. Nacionalizam je glavni razlog zašto su Ujedinjene Nacije imale pedesetjednu članicu odmah nakon osnivanja 1945, a skoro 200 danas. To je razlog zašto su Cionisti želeli državu za Jevreje i zašto Palestinci danas žele sopstvenu državu. To je ono što je omogućilo Vijetnamcima da poraze obe, francusku i američku, vojsku tokom Hladnog rata. Takođe to je zašto Kurdi i Čečeni i dalje teže državnosti, zašto Škoti traže veću autonomiju unutar Ujedinjenog Kraljevstva i zašto sada imamo Republiku Južni Sudan.
Razumevanje moći nacionalizma vam govori mnogo o tome šta se dešava danas u Evropskoj Uniji. Tokom Hladnog rata evropske integracije su cvetale jer su se dešavale u mehuru američke zaštite. Danas, međutim, SAD gube interes za evropsku bezbednost, Evropljani sami imaju vrlo malo spoljnih pretnji, a EU se proširila predaleko i samoporazila kreirajući loše smišljenju monetarnu uniju. Ono što danas vidimo kao posledicu je postepeno renacionalizovanje (pdf fajl) evropske spoljne politike, vođenu delom inkopatibilnim ekonomskim preferencijama, a delom ponovno rođenih strahova da su lokalni (i.e. nacionalni) identiteti ugroženi. Kada vidite da Danci brinu o Islamu, da Katalonci zahtevaju autonomiju, da se Flamanci i Valonci sukobljavaju u Belgiji, da Nemci odbijaju da pomognu Grcima i da niko ne želi da pusti Tursku u EU vi gledate nacionalizam na delu.
Realistima je lako da cene i razumeju moć nacionalizma, kako, moj nekadašnji saradnik Džon Meršhajmer pojašnjava u važnoj novoj studiji (pdf fajl). Nacije -- zato što operišu u konkurentskom i ponekad opasnom svetu -- teže da sačuvaju identitete i kulturne vreednosti. U mnogo slučaja najbolji način za to je da imaju sopstvene države, jer su etničke ili nacionalne grupe koja nemaju svoju državu obično ranjivije na osvajanje, apsorbciju i asimilaciju.
Isto tako moderne države imaju snažan podsticaj da promovišu nacionalno jedinstvo -- drugim rečima da neguju nacionalizam -- zato što posedovanje lojalne i ujedinjene populacije spremne na žrtvovanje (u ekstremnim slučajevima da se bore i poginu) za državu povećava njenu snagu i time mogućnosti da se nosi sa spoljnim pretnjama. U konkurentskom svetu međunarodne politike, ukratko, nacije imaju podsticaj da ostvare sopstvenu državu, a države imaju podsticaj da promovišu zajednički nacionalini identitet u svojim populacijama. Uzete zajedno ove blizanačke dinamike stvaraju dugotrajni trend u pravcu sve više i više nezavisnih nacionalnih država.
Očigledno, nacije i države ne postižu uvek cilj ujedinjene "nacionalne države". Neke nacije nikada ne osvoje nezavisnost, neke pak ne uspevaju da stvore ujedinjeni nacionalni identitet, niti svaka kulturna ili etnička grupa misli o sebi kao naciji ili teži nezavisnosti (iako niko ne može predvideti kada neka grupa može početi da radi na "nacionalnoj svesti" i krene tim pravcem). U svakom slučaju, proteklih sto godina svedoči o stabilnom rastu broja država i pojava jakih nacionalnih pokreta u mnogima, te ja ne vidim razlog za očekivanje da se taj trend obrne.
Jednom osnovane nacionalne države su samoojačavajući fenomen. Nacionalne države su teške za osvajanje i pokoravanje zato što će lokalno stanovništvo obično pružiti otpor spoljnoj invaziji i nastaviti borbu protiv stranog okupatora. Uspešni nacionalni pokreti rađaju mnogo imitatora, što vodi novim zahtevima za državnošću. Uprkos povremenim negativnim pojavama (i očiglednih primera "propalih država" poput Somalije, Jemena ili Avganistana) nacionalne države će najverovatnije ostati najvažniji politički entiteti u svetskoj politici u dogledno vreme.
Zbog toga što američki nacionalni identitet ima sklonost ka naglašavanju građanske dimenzije (bazirane na pretpostavljenim univerzalnim principima kao što je individualna sloboda) i umanjivanja istorijskih i kulturnih elemenata (iako oni jasno postoje) lideri SAD rutinski potcenjuju snagu lokalnih afiniteta i čvrstinu kulturnih, plemenskih ili teritorijalnih lojalnosti. Tokom Hladnog rata uporno smo preuveličavali moć transnacionalnih ideologija poput Komunizma, a potcenjivali stepen nacionalnih identitea i interesa koji će generisati konflikte unutar marksističkog sveta. Osama bin Laden je napravio istu grešku kada je mislio da će teroristički napadi i video (eksplozivne) propovedi zapaliti masovni pokret koji bi rekreirao transnacionalni islamski kalifat. Ko god misli da će se Kina koja ide uzlaznom linijom krotko pokoriti SAD ili zapadnoj ideji odgovarajućeg svetskog poretka propušta da vidi koliko je nacionalizam takođe centralni deo kineskog pogleda na svet, mnogo važniji od dugotrajnih "komunističkih" ideala.
Ukratko, ukoliko ne uvidimo u potpunosti moć nacionalizma mnogo stvari ćemo shvatiti pogrešno o savremenom političkom životu. To je najmoćnija politička snaga u svetu i mi je ignorišemo na sopstveni rizik.
15.07.2011
Stiven M.Volt [Stephen M. Walt], profesor inostranih poslova u Kennedy School of Government na Harvard univerzitetu, je autor Taming American Power: The Global Response to U.S. Primacy i sa koautorom Džonom Dž. Meršhajmerom [John J. Mearsheimer]The Israel Lobby. Bloguje na walt.foreignpolicy.com.
***********************************************
Beleške na margini
Ima nas (pa ne baš tako ni malo) koji nismo utoreni na goreopisani način. Međutim, to je potpuno individualna stvar, koja zavisi od x faktora. Ono što je mene privuklo da prevedem ovaj tekst Stivena Volta, bez obzira na to kako se ja pozicioniram u odnosu na nacionalizam, je osećanje da su njegove teze, na žalost, tačne.
S druge strane Voltovo: "Nacionalne države će najverovatnije ostati najvažniji politički entiteti u svetskoj politici u dogledno vreme," je u nekoj vrsti suprotnosti (ne obaveznoj, jer su ljudi šašava bića © gordanac) sa nalazima dr Stiva Kula (opet prethodni link), koji kaže: "Ovi nalazi sugerišu da će u budućnosti ljudi sve više misliti o sebi kao globalnim građanima."
***
Verovatno ćemo još neko vreme govoriti/misliti o multikulturizmu podstaknuti događajima od prošlog petka u Norveškoj. Što se mene tiče moj FB frend Toni Keron je pogodio u sridu zaključivši: "Zbog gađenja izazvanog Brejvikovim terorističkim delima teško da će se zapadno građanstvo okupiti za njegov krstaški pohod -- nimalo uspešnije nego što je Bin Ladenov terorizam okupio muslimanski svet za rat protiv Zapada. Brejvik i Bin Laden mogu izgledati kao suprotni polovi, ali na kraju oni čitaju iz iste "sukob civilizacija" skripte." Ceo tekst