Da li nas književnost vaspitava?
Horacijevo shvatanje književnosti I umetnosti uopšte, poznatije nam je preko njegove krilatice dulce et utile (doslovno: slatko i korisno), jasno je ilustrovao šta kasna Antika misli o ulozi umetnosti. U jednom trenutku je postojalo sasvim uobičajeno mišljenje da književno delo treba i da nas zabavi, i da nas nečemu nauči. U modernom vremenu I u modernom shvatanju književnog dela takvih tumačenja nema, a oni koji najglasnije govore o (ne)postojanju svrhe umetnosti obično se zalažu za jednu od dve krajnosti: esteticizam, l'art pour l'art (umetnost radi same umetnosti) ili radikalni utilitarizam i didaktičnost.
Dvadeseti vek poznaje politički angažovanu umetnost (najbolji primer je možda poezija Marinetija i drugih futurista, Kami, Sartr), koja ima za cilj da nas pridobije za određenu doktrinu. Dela te vrste uglavnom nemaju veliku umetničku vrednost, a ideološki angažovana književnost zamire sa nestankom totalitarnih sistema XX veka. Ipak najčitanija dela na svetu imaju tu neku angažovanu komponentu.
Ovog meseca u Nemačkoj štampi je osvanula vesta da se štampaju priče za decu sa raznim motivima koji su dosta bizarni za dečije poimanje sveta I književnosti uopšte. Naime radi se o jednoj priči ‘'Traži se princeza..."u kojoj se jedan princ umesto u princezu, zaljubljuje u njenog brata. Nemačka novinarka Frankfurter algemajne cajtunga Lidija Harder, to objašnjava: ‘'...jer, princ bi da se oženi. Ali, nijedna mu se ne sviđa. Ni ona iz Teksasa, ni ona sa Grenlanda, ni ona iz Indije. Zatim su ga upoznali sa princezom Libegunde, i princ se zaljubio, ali - u njenog brata Herliha. Organizovana je raskošna svadba, posle koje su kralj i kralj zajedno vladali zemljom". Reč je o priči za decu od četiri godine najviše, mada i za odraslu decu, i tako knjiga je sa drugim knjigama postala deo obrazovnog kompleta, bolje rečeno, koferčeta, koje će od jeseni biti u upotrebi u osnovnim školama u Berlinu. Možda I nekim drugim gradovima I saveznim republikama. Autorka donosi citat iz jedne od slikovnica u tom kompletu: ‘'Pre mnogo, mnogo vremena, većina porodica je u knjigama izgledala ovako: tata, mama, mali dečak, mala devojčica... Pre mnogo, mnogo vremena?''
Stvar postaje jasnija kada se ima u vidu da je pomenuti kofer deo inicijative ‘'Samoodređenje i prihvatanje seksualne raznovrsnosti". Ta inicijativa je doneta u berlinskom Senatu 2009. uz jednoglasnu podršku svih poslaničkih klubova, u cilju suzbijanja diskriminacije. Razumem, stepenom prava bilo kakvih manjina meri se stepen demokratičnosti jednog društva. Ali, da li to mora da ide dovde?Ako uzmemo u obzir da deca ispod sedam godina nisu baš jasno svesna svih različitosti, pa ni seksualnih, a da im stariji o tome ne govore mnogo, da li ta dečica treba da uče o tome iz ovakvih knjižica?
Iako je literatura puna ovakvih motiva, ponekad I veoma eksplicitnih, a nekada nailazimo I na veoma latentne motive, mislim da deca ne treba to da čitaju. Literatura, ma kakva ona bila, mnogo utiče na razvoj svakog čoveka, na njegovo poimanje I samog sebe I sveta. Deca treba da upoznaju I taj drugi svet, ali vremenom.
I ja, kada sam naučio da čitam, nisam znao šta da čitam, pa pošto sam imao veliku kućnu biblioteku čitao sve što sam nalazio. Ponekad sam išao redom, knjigu po knjigu, od korice do korice. Tako sam, iako naravno nisam mnogo toga razumeo u to vreme, čitao Hemingvejeve kratke romane, knjigu ‘'Nož'' Vuka Draškovića sam čitao još u osnovnoj školi I sećam se da nisam par puta mogao da zaspim posle nekoliko iščitanih poglavlja. Mislim da je sada, možda, vreme za takvu literaturu.
U današnjem sistemu vrednosti, gde za mnoge ne postoji ni Bog, ni crkva, ni idol, ni država, ni ideologija, knjige ostaju kao svedočanstvo o jednom vremenu, o tome kako se u tom vremenu živelo I kako se razmišljalo. Živo me zanima kako će izgledati tumačenje nekih knjiga za pedeset godina koje nastaju u ovom trenutku.
Znam I posle mene će doći neko I umesto ovakvog tumačena uticaja literature na decu, napisati da sam bio budala I da je literatura kao takva sasvim odvojena od života I sistema.
Za mene nije. I nikada neće biti. Za mene je ona deo vaspitanja.
velimirmladenovic@gmail.com