Baš me živo zanima na šta će sve da izađe.
Jer, kad kažem da sam obično i ox i moron, da li je to pleonazam ili je zbilja oksimoron? Nisam sigurna i ne verujem da ću naći zadovoljavajući odgovor, ma šta jezikoznalci pokušali da ustvrde.
Ali, sve to i nema neke naročite veze.
Kao ni činjenica da sam jedno vreme živela u kući sa koje su se oluci slivali sa svih strana, a i kiša u njima. Bivalo je glasno, zaglušujuće i bila sam prilično uverena da tako nekako pevajuće, bobonjeće, žuboreće izgleda život iza vodopada. Fascinantno, zastražujuće, uznemirujuće, malo uvrnuto. No, vremenom se čovek navikne i tada sva ta kakofonoja zvukova postane nekako poput prirodne brane od spoljnog sveta - kapsula koja pluta kroz vreme i prostor sasvim izolovana i potpuno zaštitnički nastrojena...
A onda, posmatram i ove krakate tankonoge kako bezobrazno šire svoje mreže na sve strane. I miruju u njima tako iritantno da mi dođe da ih sve opajam i poizbacujem iz kuće. Strpljenje je nešto čemu bih trebala da se učim od njih, ali mi se ne da - postajem suviše nestrpljiva čekajući da se pokrenu, da se u njihove zamke uplete neoprezna mušica, da ih nalet promaje pomeri iz te njihove tvrdoglave letargije.
Međutim, ništa se ne događa.
I nemam više kad da ih posmatram.
A da ih se rešim nemam srca. Jer, kažu, pauci donose sreću i ne treba ih uznemiravati. Osim toga, nisu još ni naučili da pletu one okrugle, simetrične, opčinjavajuće mreže. Ovi moji smandrljaju nešto na brzinu, na sve strane po malo, nedovršeno, krpičasto, traljavo, krajnje amaterski. Pa mi ih dođe žao.
I iz kade sam ih vadila, ne jednom. Klize niz glatke stranice, sunovraćuju se iznova i iznova na dno, ali ne odustaju.
Lepo već rekoh, strpljenje je njihov način života.
Gledam ih, pa mi greota da pustim da se udave. Nagovaram ih dugo da se popnu na komad toalet papira, a oni uporno neće. No, mic po mic, na kraju nekako postignem da zakorače na njega kao na čamac za spasavanje, pa ih onda što brže mogu iznosim u dvorište i puštam.
Blesava ja.
Kad već pomenuh sreću - imam cvrčka negde ispod trpezarijskog prozora. Cvrči razbarušeno svake noći i umem dugo da ga slušam dok svojim jednoličnim zovom tišinu čini poroznom i lako lomljivom. Dopada mi se taj zvuk. Smiruje. Malo me odnese do nekih ušuškanih letnjih noći na moru, malo me seti Dikensa, malo odlutam negde gde nisam imala nameru...
I tako mi, recimo, padne na pamet da se večito nekako vezujem za gubitnike. Vrag bi ga znao zašto, ali saosećam sa Salijerijem, žao mi Goluma, srce mi se cepa svaki put kad Hal recituje dečije pesmice...
Da li to moji demoni razumeju njihove?
Nisam sigurna da želim da znam.
A što se kornjače tiče...
Eeee..., to je već neka druga priča...