Lika

Danas jedna mala gotovo neprimjetna vijest vratila je bujicu sjecanja. Kako pise "Vecernji List", zapalio se vagon na zeljeznickoj stanici u mjestu Licka Jesenica. Pozar je brzo  lokalizovan i pruga Zagreb-Split je ponovo otvorena za promet.

Kao tad devetogodisnjeg klinca, majka bi me dopratila do Zagreba gdje nas je cekao moj djed. Ona bi se istim sinobusom vratila kuci dok smo   djed i ja cekali vlak za Split,ali do Splita nismo isli. Sisli bi mi u Lickoj Jesenici,da je vlak na maloj stanici podno Male Kapele uopste i stajao.  Sisli bi smo tek koju stanicu dalje, u Plaskom  gdje bi nas sacekao ujak,a onda pravac ficom u visine, vijugavom cestom omedjenom hladom i mirisom borovine, sve do Licke Jesenice.

Lika je bila moja sloboda,moja serija "Opstanak"  in live , komsinica zbog koje sam uporno tlacio zivicu pored kuce  djedovog rodjenog brata Nikole ,al krenimo redom.

Svakog ljeta sam isao u Liku. Priznajem ,prvo na silu i sa suzama  tamo negdje do Duge Rese. Ostajali bi smo nedelju dana pa poslje na more. Poslje sam isao sam cim bi ferje startovalo. Nisam  putovao sam,al' provodio sam gotovo cijelo ljeto u Lici ,do trenutka kad bi dosli roditelji da me pokupe pa na more. Na more nisam htio da idem,ne bi ja ni kuci,al' nisam bio dovoljno stasao da bi oko neceg glasao, odnosno odlucivao  .  Sa  suzama ili bez, Liku sam uvijek morao napustati.

Sa glavnog puta,tamo gdje je bila zadruga i crkva,malo nize I posta silazilo se u Kovacevice ,odma iza Pavlica. Tu trasu sam odlicno poznavao jer kao  odraslom deranu djed mi je dao da biciklom odjurim do poste donesem mu vecernjak ili  Lovacki Vijesnik.  Iako sam se tad osjecao dovoljno velikim, ram na djedovom biciklu ipak je bio "previsok" . Mislim lako je bilo "osedlati bicikl   dok sam tek  vrhovima stopala stizao do pedala ,ali kako se  zaustaviti ? To je vec bio izazov.

Naravno, mogao sam ja bicikl voziti sa strane, ignorisuci previsok ram,ali proci tako pored kuce u kojoj je stanovala Nena, bilo je ispod casti  skoro vec 11 ljeta starog derana.

To sto je prolaz pokraj njene kuce maksimalno trajao tri sekunde, pa samim tim i sansa da me ona vidi se ogledala u  brojcano slicnom  procentu , ipak nisam zelio rizikovati da bicikl vozim ko neko deriste,onako sa strane.

Bilo je bitnije da je zaustavljanje bilo podalje od Nenina kuce,bas tu negde pored kuce  djeda Nikole. Zivica preko  puta bila je odlican "airbag" u kog bi se zabio tek  uz koju ogrebotinu.

"Dado, sto uvijek u onu zivicu", pitao bi me djed Nikola klimajuci glavom u nevjerici.

"Ma nije uvijek. Tek ponekad",lagao sam ne zeleci priznati u cemu je  tajna zivice. Ih ne bi tad priznao ni po cjenu zivota,a kamoli kad i ne slutili nisu.

Moj djed Rade nije htio da me vodi u lov ,a budio sam se u zoru kad i  on. Nisu mi dali da idem sa njima cekati medvjeda sto je onomad  cica Djuki pogazio zob.  

Bio  sam mali, ipak je to noc i ostale gluposti naravno da nisam htio prihvatiti kao razuman razlog.

Da bio sam mali,a zaboravili su da sam se jednom  od cica Djuke vracao sam  preko one livade  nacickane  plasticima sjena i Jos inzistirao da me  ne  treba cica djuka   pratiti i uvjeravao ga da slobodno ugase vanjsko svjetlo , ionako je mjesecina.

Taj put me napao vuk skocivsi na mene iza jednog od tih plastova  ,a ja brze od vjetra trcao do kuce. Pamtim I sad kako sam lupao po vratima jedva izgovarajuci "vuk", "vuk".

"Dalibore, pozvao me ujak nazad do izlaznih vrata.

"Dodji da vidis  vuka sto te napao".

Dobro je. Ipak je "to" sto me napalo  vise licilo na vuka nego na zeca. Pred vratima je sjedila kuja njemackog ovcara od komsije Cvole koja je mislila da ce me obradovati tako sto me zaskace iza plasta sjena u 11 navece. Nisam joj to dugo oprostio. Sto me nisu vodili sa sobom Ujaku i djedu bih oprostio brze,ali zbog mita.     Jednom sam tako prihvatio mito u obliku djedovog dalekozora sto su mu jedne prilike ostavili lovci iz Engleske.

Naoruzan dvogledom, pistaljkom za vabljenje srndaca, i stapom  kog sam licno izrezbario   djedovim lovackim nozem,bez njegovog znanja,, dobio sam zadatak da cuvam tuku i njene male potomke od divljih zvjeri u dvoristu i okolici.

Bilo je prilicno dosadno.  Brzo  sam shvatio da sem istarskog gonica Bobija koji je odlicno u zraku vatao  bakine ustipke , drugih "zvjerova" nije bilo.   Meni do tad strane rijeci kao "tuka",  "ustipak"," padala"," varenika"," stige" savladao sam prvih godina i vec sam se odlicno sporazumjevao sa Licanima,za koje sam  mislio da govore krivo jer naravno,  govorili su drugacije od mene.

Paznju mi je sasvim slucajno privukla tuka  koju sam jelte cuvao. Rasirila je krila i njeno je potomstvo kao po komandi  se  sjatilo pod  ista.  . Hm, zasto to radi, pomislio sam,a onda kliktaj sa visina mi pruzi odgovor.

Nije neka zvjerka". Da je bar suri orao il bjeloglavi sup.  

Jastreb kokosar/ kobac/ slegnuo sam ramenima i vise sebi u bradu rekao";daj sta das".

Sakrio se iza okrajaka. Pronasao pogodno mjesto  i strpljivo cekao.  Kobac se spustao u  krugovima sve nize tako  da mi dvogled nije ni trebao.

I taman    nailazi taj vertikalni spust kobca na tuku i  baka sve upropasti mahajuci rukama uz glasno  ponavljajuce "hai".   Danas znam da se to  speluje jelte kao "hy".

"Pa  dobro Dalibore,sta radis ti tu iza tih okrajaka"? Cim me ne oslovljava sa Dado,znao sam da je ljuta.  nije bila jedina.

"Gledam baba opstanak",a ti remetis prirodan lanac ishrane. samo da znas".

Bobi je kukavicki zbrisao u svoju kucicu . To je ipak bio lovacki pas pa i on je sve mirno posmatrao. Doduse,kako sam ga tajno ranio babinim ustipcima vise je licio na istarsko prase nego na istarskog gonica.

Bi mi krivo kad su ga  jedne zime odnjeli cagljevi il vukovi. Tad nije poremecen prirodan lanac ishrane.

Vec je skoro dve decenije kako u  Lickoj Jesenici slabo ima koga da remeti prirodni lanac ishrane.  I divlje zivotinje nemaju se posto spustati u malo selo podno Male Kapele.

 Jedino se na svetoga Iliju poremeti  tisina sela. Dodju ljudi sa strane,iz Rijeke, Zagreba, Srbije pa cak i daleke Amerike da se pred istoimenom crkvom okupe. Vec sutradan, il koji dan poslije, sve ce  iznova utihnuti.

 Ostaje samo svezina avgustovske veceri  i miris borovine koja  vjerno prati vijugavu cestu do sela. 

Danas jedna mala gotovo neprimjetna vijest vratila je bujicu sjecanja. Kako pise  "Vecernji List", zapalio se vagon na  zeljeznickoj stanici u mjestu Licka Jesenica. Pozar je brzo  lokalizovan i pruga Zagreb-Split je ponovo  otvorena za promet.