Dok Hrvatska danas slavi "Dan Pobjede", Srbija tuguje. Dok naši zapadni susedi polažu vence i pale sveće za pobednike, u Srbiji se služe parastosi za žrtve tih istih pobednika. Mit o "pravednom ratu" odzvanja kroz etar nacionalnih medija u Hrvatskoj. Vinovnici zločina koji proslavu prate iz Haga, još jednom mogu da prisustvuju sopstvenoj apoteozi, specijalima u kojim se još jednom konstruiše dogma o „Oluji", štampaju posteri osuđenih generala a njihova uloga glorifikuje do nivoa epa.
Iza kulisa pobede koja liči na onu „Pirovu", nazire se stravična slika i cena koju ta pobeda nosi. 200000 progranih Srba sa svojih ognjišta, deportacija, pljački, bezobzirnih razaranja, ubistva, zločina protiv čovečnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja. I pored presude u Hagu, državni vrh Hrvatske i dalje smatra da na stratištima još uvek može da se gradi praznična scenografija i državotvorna mitologija. Sa druge strane Drine, u našem vilajetu, promovišu se knjige osvedočenih ratnih zločinaca... Jesmo li tako bliže pomirenju?
Naravno da ne. Postavlja se pitanje kako je uopšte i moguće doći do pomirenja kada ostajemo taoci poricanja stvarnosti, duhova prošlosti i mitomanskih istorijskih konstrukcija koje nam pokrivaju pogled ka budućnosti, ostavljajući nas tako zatočene u vrtlogu iskrivljene realnosti. „Prevladavanje prošlosti nije konačni, nego trajni proces i stalna opomena" ističe profesor Kuljić. Čini mi se da se kao dva, nekada sukobljena naroda iznova vraćamo ka početku tog procesa, uporno tapkajući u mestu, zatočeni u istorijskom idealizmu. Zanemarujući činjenice i lametirajući za „nedostižnom pravdom" i „istinom", delimo sada i mit o sopstvenoj neporočnosti i idealizujemo prošlost, koja nije ni izbliza idealna, naprotiv, upravo je onakva kakvom ne želimo da je vidimo.
Pomažu li Crkve u ovakvom procesu? Kao bogočovečanski organizmi sa misijom jevanđeoske poruke mira ostaju li one dosledne svom legatu? Pre samo nekoliko dana u parohijskom domu hrama Sv. Save na Vračaru, promovisana je knjiga Milana Lukića „Ispovest haškog sužnja", čoveka koji je prvostepenom presudom osuđen za ratne zločine u Hagu. U osudi je navedeno da je „ubio najmanje 132 osobe". Ima li u toj ispovesti pokajanja za žrtve ili neko pokušava da opravda gnusne zločine, klasičnim spinovanjem o teorijama zavere? Za ime Boga, Crkva treba da je nositeljica sećanja na sve žrtve, potlačene i marginalizovane. Kako onda pojedini klirici mogu sebi da dozvole učešće u nečemu što iznova iskrivljuje činjenice i umanjuje dignitet postradalih?
Sa druge strane, kod naših zapadnih suseda, ne prođe nedelja bez flagrantne politizacije religije usled pokušaja pojedinih klirika da prenesu borbu za hrvatsku samostalnost u domen manihejske polarizacije između sila svetla i sila tame. U svojevrsnom lovu na veštice oni i dalje optužuju „crvenu pošast" za nedaće koje ih snalaze, svesno previđajući skandale koji ih potresaju.
Zaista, nije moguće oteti se utisku da smo poslednjih godina od strane pojedinih klirika bili svedoci svojevrsne politizacije religije koja unutar svog politički motivisanog i nacionalističkog diskursa pojam Svetog posvetovnjava i obesmišljava ostavljajući tako između njih samo obrise blede mimikrije. Ne pretvara li se Sveto u toj kakofoniji nacionalističkih slogana i državotvorne mitologije u dijabolički katalizator zapaljive retorike? Ne redukuje li se tako Religija kao obraz Svetoga na puku dominaciju svetovnim, preuzimajući tako njegovo obličje? O tome bi drugom prilikom...
Poslednjih godina u zemljama bivše SFRJ formira se komisija za REKOM-a, Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava počinjenim od 1991. do 2001. na prostoru nekadašnje SFRJ. Poznato je također da su ovoj regionalnoj inicijativi podršku dale više od 1500 nevladinih organizacija, mnoge javne ličnosti, političari, kao i predsednici Hrvatske i Srbije, Ivo Josipović i Boris Tadić. Značaj REKOM-a unutar procesa regionalnog pomirenja je ogroman. Pre svega zbog činjenice što želi da utvrdi takozvanu „Forenzičku istinu", ali da unutar ovih složenih procesa dovede i do krajnjeg cilja, postizanja same restorativne istine. Restorativna (moralna) istina predstavlja naznačajniji stepen ka pomirenju sukobljenih strana jer dolazi kao proizvod pouka izvedenih iz društvene istine te se počinje raditi na prevenciji kako ne bi došlo do recidiva prošlosti, to jest, kako se istorija ne bi ponovila. Drugim rečima, potrebno je da se oslobodi prostor za kolektivno sećanje kroz koje će delovi ličnog iskustva i sećanja moći da se prikupe, konsoliduju i rekonstruišu.
Ono što mene zaprepašćuje da je u protekloj kampanji prikupljanja potpisa na prostorima bivše SFRJ prikupljeno pola miliona potpisa, što je upola manje od predviđenog broja. I dalje izostaje značajna politička podrška u regionu koja je potrebna da bi komisiju dovela do potrebne regionalne institucionalizacije. Jesmo li tako bliže pomirenju u zemljanma koje pred zvaničnicima EU mantraju o izgradnji međusobnog poverenja i dobrosusednim odnosima?
Karl Jaspers je „Pitanje krivice" pisao i za mnoge koji na našim izbegavaju da prođu kroz „uska vrata bolnih uspomena" i poriču ono što Riceour naziva „traganjem za istinom". U kolektivnom smislu, amnezija dovodi efekta ponavljanja istorije, to jest, recidiva prošlosti i beskrajnih spirala zločina. Unutar takve diabolične inercije jučerašnje žrtve postaju današnji počinitelji, današnji počinitelji, buduće žrtve. Uostalom, zar istorija ne svedoči o tome... I tako u nedogled... Iz godine u godinu. Dok jedni slave, drugi tuguju. Dok jedni proslavljaju „Oluju", drugi oplakuju one koje je taj olujni vihor progutao... Jesmo li tako bliže pomirenju?