"Ali što je najbolje: to veče na Kopaoniku zaradila sam bakšiš od preko 1.000 evra!", pričala je Jasmina, a ja sam je u neverici gledala: "A ček, šta ti tačno radiš?" - "Pa ja sam promoterka".
Tačno znam šta vam je palo na pamet: to su one devojčice koje polugole nude neke bezvezne proizvode, razmišljaju samo o tome kako da se ogrebu za neku siću, neobrazovane su, nevaspitane, u krajnjem slučaju: motku u ruke i prevaspitanje. Ako mislite ovako: ovim blogom želim da vas razuverim i da vam objasnim o kakvom se poslu zapravo radi.
Mic po mic i svaka druga devojka je danas promoterka. Ukoliko ste žensko i posedujete člansku kartu neke omladinske zadruge, onda znate da je to jedan od prvih (često i poslednjih) poslova koji su vam ponuđeni. Na njega uglavnom pristaju studentkinje, ali nije retko da je nekim devojkama ovo i jedini posao pomoću koga fino zarađuju.
Promoterke su uvek i svuda potrebne. Ali ne svakakve. Devojke sa viškom kilograma nemaju baš neku šansu, što predstavlja opasnu diskriminaciju, miriše na seksizam i priziva prostituciju. Poslodavcima ujedno nije praktično da samo za jednu puniju osobu šiju veću uniformu. Lakše im je da sve uniforme budu približne veličine pa da na osnovu njih biraju devojke (apsurdno).
Na kraju krajeva, njima je bitno da je devojka zgodnjikava, da ima fino držanje, lepo lice i po mogućstvu da je atraktivna. To mu dođe kao izbor za mis i opet mi sve malo smrducka na diskriminaciju. Međutim, oni to i žele; kao da im je cilj da upravo njihove promoterke budu najbolje ribe na žurci. Da naglasim da ću se u ovom tekstu baviti isključivo noćnim promocijama, jer su dnevne/pijačne/hipermarketske beskrajno dosadne. Dakle, velike grudi, duge noge, lepo lice - sve su to prednosti. Ponekad mi se čini da nije bitno ni da li devojka uopšte zna da priča, već samo da izgleda po njihovoj meri.
Ako ste već ispunile gorenavedene uslove, postajete promoterka. Ne promovišete svako veče nešto, već kada vas pozovu. Što se bolje dokažete (u prevodu: prodate više pića, cigareta...), češće će vas zvati. Možda ćete povremeno ići i u druge gradove.
Pre dolaska na događaj, potrošićete oko 2 sata na sređivanje sebe. Glupo je da izgledate gore od koleginica, a još je gluplje da zbog neizdepiliranih nogu postanete predmet sprdnje na sajtovima tipa Druzi.se itd.
Pripreme uključuju: depilaciju, solarijum, šminku, frizeraj, garderobu, a neke devojčice izmažu se uljem pa izgledaju kao prasence ispred pečenjare po vrelom julskom danu. Čula sam i za foru da neke kriju celulit lakom za kosu (wtf?!).
Na kraju krajeva, ne sređujete se zbog sebe, sređujete se da biste dobile što veći bakšiš. Tačno tako, vi prodajete piće ili neki drugi proizvod za određenu cenu, ali isto tako imate "slobodu" da zadržite novac kojim vas časte gosti plus imate dnevnicu. Bakšiš može biti 20, 200, 800, 1000 dinara za veče i više, a može biti i preko 1.000 evra, što se dogodilo mojoj drugarici. Ona kaže da su to veče beogradski skorojevići rešili da se nadmeću u visini bakšiša, a ona je htela-ne htela zaradila tolike novce. Legalna prostitucija, pomislićete i - prevarićete se.
Zapravo, reč je o izuzetno napornom poslu, a ja sam to shvatila tek kada sam za potrebe ovog bloga postala promoterka na jedno veče. Dobila sam uniformu, zadatak i naredna četiri sata bila sam potpuno druga osoba. I moram odmah reći - potpuno nesrećna! Te devojke ne bi trebalo da imaju dnevnice 20, 30, 40 evra već duplo veće! Kada uporedim taj posao i ovaj moj, novinarski, nekako se osećam zaštićeno dok sedim u polumračnom ofisu ispred laptopa i ispijam kafu za kafom. U klubovima je džungla, haos, mrak i preglasna muzika.
Osećala sam se kao da sam u zatvorskom krugu i pravim novčanike od eko-kože i, čim malo spustim ruke da ih odmorim, eto nadzornika sa električnim penderkom da me upozori. Dodajte tome i ogromantne štikle na kojima moraš da budeš (osim ako nisi od stene odvaljena i visoka 185+ cm) u kojima noge posle pola sata postanu otečene. I onda moje pitanje: "Oprostite, da li bih mogla da sednem na trenutak, noge me ubijaju?" - "Ne, nema sedenja". A sve to vreme, naporni, naporniji i najnaporniji ljudi žele da popiju i da popričaju, a ti u sebi, kao u osnovnoj, odbrojavas još koliko do kraja časa.
Kao neiskusna promoterka, skoro sve vreme posmatrala sam kako to druge devojke rade; jedna je imala jedva 17 godina, bila je neuhranjena i toliko izgubljena i smotana da si komotno mogao da joj ukradeš i novac i piće, a druga, super-seksi-prsata-lepotica-plavuša od 20 ljeta snalazila se kao delfin Joca u budvanskim vodama. Prvu si morao da dozivaš da bi naručio piće, a druga kao da je imala money-senzor pa je svaki put kada bi neki budžovan ušetao u klub brže-bolje došpartala do njega i - keeez. "Večeras je promocija. Hoćete da popijete?", prilazila je ona umilno osmehom otkrivajući lepe bele zube. I onda, ako si muškarac i vidiš takvu ribu, realno je glupo da je odbiješ, pa kupiš piće. A onda, glupo je da sačekaš kusur, pa je onda glupo da joj ne ostaviš bakšiš i na kraju, tražiš joj broj telefona. Druga "na posmatranju" sve vreme izgubljeno je bauljala kroz masu; činilo mi se kao da joj je učiteljica rekla da ide na gradsko takmičenje iz recitovanja, a ona se, totalno neočekivano, našla u ovoj džungli.
Trudila sam se da se uklopim, ali nije mi išlo.
Nisam mogla da se pretvaram da mi je "vau super kul, vau ja radim", nisam mogla da izdržim krvnički bol koji su mi zadavale proklete štikletine, zbog pića koje sam promovisala dobila sam dijareju jer ga blago rečeno mrzim, uniforma me je nervirala, sve njih na žurci želela sam da oteram u tri lepe; odjednom se na mom licu savršeno dobro videlo da sam smorena, da hejtujem, kao da sam lovačkom puškom iz kreveta rano ujutru oterana na promociju. Ne, nije to za mene. Za ovaj posao potrebni su živci, strpljenje, ljubaznost, umilnost, uslužnost - sve ono što je meni te večeri falilo.
Međutim, iz ugla posmatrača, savršeno sam se provodila. U jednom momentu separe su zauzeli, činilo mi se, neki žestoki momci. Plavki je proradio senzor, pa se brže-bolje našla pored njih. Snalažljiva mala, nema šta. Preganjala se ona tu sa njima, bila fina, i op - prodade Plavka i puno pića i uze bakšiš. Cena toga: morala je da popije sa njima jednu, pa još jednu, pa još jednu... Sve dok totalno nije iskulirala posao i sa cigaretom u ruci počela da se ludo zabavlja.
A inače, promoterski posao ima dos and don'ts: pa se na crnoj listi nalaze sedenje, ravna obuća, davanje broja telefona gostima, cigareta, preterivanje u piću (par čašica je dozvoljeno) i ljubljenje (makar ti došao dečko iz Amerike nakon šest meseci). Da li je Plavka kasnije popila "disciplinsku" od nadređenih, zaista ne znam.
A ljudi dolaze i odlaze, piju i plaćaju, čekaju kusur od 10 dinara ili ostavljaju 200 dinara bakšiša. Rečju - prava šarena salata.
Kada se završilo radno vreme i kada sam iz promoterske uniforme uskočila u svoju "novinarsku", osećala sam se toliko slobodno, da sam prvim taksijem otišla pravo u kafanu i to bosa. Dnevnica i bakšiš potrošeni su već za 2 dana.
Fotografija - http://www.flickr.com/photos/markusram/