Ovo će da zadre u neku stvarno davnu prošlost - al' odnekud moram da počnem.
Godina 1979. Subota. Bojažljivo ulazim u Beograđanku i portiru, koji je očigledno već navikao na takve subotnje susrete, još bojažljivije kažem da bih do „Prekobrojnog časa". Traži mi GSB propusnicu (tada jedini dokument sa slikom koji smo mi, maloletnici, imali), onda nešto važno priča u slušalicu i na kraju me šalje da se pridružim grupi sličnih klinaca koji čekaju pred liftovima.
I tako je počelo moje druženje sa radio talasima...
Po čemu još pamtim tu davnu subotu? Po prvim susretom sa „pravom" miksetom. Mislim, diskoteke su već uveliko šljakale po gradu, kako zvanične, tako i neke poludivlje, po raznim MZ, a u ovim drugim obično su muziku puštali naši drugari, ponosni vlasnici četverokanalnih mikseta... WOW!
A onda su me popeli gore, na vrh Beograđanke i dok su se drugi wanabe divili pogledu na grad, ja sam, kao opčarana blenula u miksetu... Gomila reglera i dugmića i jedan mlađi nasmejan tonac, koji je, valjda zato što je bio najmlađi, radio sa nama.
Godinu dana kasnije, ulazim, sad već prilično samouvereno, na praksu u Radio Beogradu. Dok su se ostali iz odeljenja tresli od treme, ja sam se pravila potpuno cool. Već sam „za pojasom" imala godinu dana „Prekobrojca" na Studiju B. Znam ja šta je to radio!
Malo sutra.
Krene obilazak i naravno, Nikola Mirkov nas odvede na emitovanje. A mikseta tamo kao avion naspram one mučene, male, u Studiju B!
Onda nas, da se još malo naprave važni, odvedu do „petice".
Kuku!!!!
Regleri, dugmići, svetla što žmigaju, dugmići što svetle... Zavrtelo mi se u glavi. A tonci sve nešto ozbiljni, profesionalno namršteni, (valjda im rekli da treba tako pred klincima), prosto smo na prstima ulazili u tehniku!
Doduše, zahvaljujući montažama u XIV-ici (tadašnjem studiju 202) i čuvenom duetu Čeda i Kašikić, brzo smo ukapirali da NISU svi tonci profesionalno namršteni. Naprotiv.
Ali, tokom godina rada ukapirala sam i da imaju itekako razloga da to budu. Jer, nekako su svi uvek znali i ko je vodio program i ko je puštao muziku i ko je čitao vesti, ali slušaoci, skoro nikad, nisu pamtili ko su bili „mali ljudi u radiju" bez kojih svega toga ne bi ni bilo - TON MAJSTORI!
I zato, evo dvorištanca za igru Mraletu i svim kolegama toncima i onima koji su radili sa njima i koje su nebrojeno puta „čupali" iz raznih neviđeno glupih situacija.
Izvolite. momci, i hvala još jednom za svu pomoć koju ste nam tokom godina pružali.
EDIT:
Da ne grešim dušu, bilo je i ženskog sveta - legendarna tetka Zlata na emitovanju koja nije gubila glavu ni u najluđim situacijama kad se tri reportera uključuju istovremeno, a traka puca u sred emitovanja, ali dame su, bar u ovom poslu, bile upadljivo malobrojne.
EDIT 2:
Obratiti pažnju na poslednjih desetak sekundi!