Od prvog dana života bio je u centru pažnje; sin, posle dve ćerke, samo nek` je muško, ma neka je i dve kile mesa…a toliko je i bilo. Mali, crnomanjast, kudrav i prgav, opis koji mu je pristajao od septembra 1919 do poslednje kapi infuzije…mnogo godina kasnije.
I nije bio neki djak, za razliku od sestara koje su bile petičarke; pre bi se moglo reći da je izrastao (sasvim uslovno govoreći, ako se isključi visina) u pravog mangupa sa beogradske kaldrme ( asvalt je, u ono vreme, još bio retka pojava, pogotovu na Dorćolu, čak i trg kod Pozorišta je bio popločan drvetom), nesto slično pariskom gamenu, samo čist nestašluk, bez svesne namere da se napravi neka realna šteta; od majke je, retko, zaradio po koju ćušku, otac ga nikad nije udario; nije da nije bilo prilike, jednom je prilikom očeva Dvojka ( otac je bio tramvajdzija) otisla ka Kalemegdanu umesto da skrene u Centralu zato sto je nestašni dečko, tek malo viši od poluge kojom se mehanički upravljalo skretnicom, jednim pokretom na granici snage postao trenutni kralj okupljene dečurlije, bacajuci u zasenak ranije trenutne kraljeve koji su primat stekli običnim povlačenjem konopca kojim se trola skida sa žice.
Nije da nije bio pametan, samo, ulica mu je bila interesantnija od skamije; komšiluk je bio iznenadjen kad je stavio na glavu kačket II Muške. Svi su verovali da će na zanat, osim njegove majke; dete koje već zna I ćirilicu I latinicu, I ima tako lep rukopis, da ide na zanat. Dve ćerke u gimnaziji a sin na zanat! Je l` su oni ludi?
Kroz gimnaziju se provlačio , samo je on znao kako; bio je učtiv I neupadljiv, učio taman koliko da ga ne izbace, I to je trajalo sve dok crnilo iznad gornje usne nije mogao da skine sapunom nego je morao da upotrebi brijač. U to vreme je shvatio da se nece dohvatiti ni sredine fiskulturne vrste pa je rešio, ako već ne može da bude visok, da bude jak; ništa prirodnije nego da se ukljuci u veslačku družinu na “Djačkom kupatilu”, tamo je već bio kao kod kuće I ranije. Zamišljao je sebe kao kralja skifa ali nije bio dovoljno krupan I snažan. Postao je kormilar u osmercu; kao I za dzokeje, za kormilare je mala težina prednost. Vežbao je, naravno, kao I ostali, nabacio mišiće, ali je našao sebe u tome da vuče konce, da upravlja, da komanduje, da bude vlast.
Nekako je pregurao Malu maturu; sestre petičarke su vec završile gimnaziju I upisale se na pravni fakultet, mesto gde su racionalni prebrojavali stepenice ka advokaturi, bankarstvu ili državnim poslovima a zanesenjaci sanjali o pravednom društvu, ustrojstvu države jednakih, jednakih potreba I mogućnosti, ali se onda još nije znalo kako će ta stvar da se završi.
Nekako se desilo da su sestrama ovi zanesenjaci bili bliži I interesantniji od onih budućih stubova društva koje je trebalo da se sruši pod teretom svojih suprotnosti, I tako je Predrag bio u prilici da se napaja revolucionarnom mudrošću nekih ljudi kojima je znao samo nadimke kao što su Lola, Djido, Tempo, skoro svakog dana, a narocito petkom , kad je gospa-Nata, njegova majka, pravila pasulj za svo to društvo; taj pasulj petkom je postao tradicija I malo ko od buducih Španskih boraca I Prvoboraca nije pokupio koje zrno mudrosti I pasulja sedeći oko gospa-Natinog stola.
Jedan od čestih vitezova gospa-Natinog stola bio je I jedan novinar Politike, Vladimir D, čovek kome nije bilo do pasulja nego do društva. Predragu je on bio interesantniji od onih ostalih, lepše je govorio, izgledalo je da ima šire poglede I bio je, onako, krupniji u svakom pogledu(mada je onaj Tempo bio baš visok). Mora biti I da je novinaru bio simpatičan grguravi gimnazijalac koji je malo pričao a pažljivo slušao, I pamtio iz mesta svako pomenuto ime, mesto, dogadjaj; uskoro je počeo I da ih povezuje, a Beograd je, onda, bio mali grad, I tako je novinar, često, dobijao poneku informaciju koju nije tražio ali je mogla da koristi, pogotovu u onim danima unutarpartijskih previranja kada se, zbog konspirativnosti, nije znalo ko je svesni element a ko izdajnik .
Predrag se, ubrzo, uživeo u ulogu nekog ko zna više od drugih, o drugima. Gimnazija je postala tako dosadna stvar; još, kad mu je Vladimir D. omogućio poneku tezgicu u Politici, nekoliko nepotpisanih redaka o nevažnim stvarima, nekoliko poznanstava sa sportskim novinarima, bilo je samo pitanje vremena kada će da se odrekne škole. Medjutim, škola se odrekla njega. Kasnije je pričao da je izbačen zbog revolucionarnog delovanja ali se smucanje po gradu posle osam, nenošenje obavezne gimnazijske kape, pregršt dvojki I naramak neopravdanih izostanaka teško može označiti kao odlučno koračanje u cilju uspostavljanja pravednog društva.
Raskid sa gimnazijom primio je kao olakšanje; sad je mogao da razmahne krilima. Bio je svuda; na Savi, ali je malo veslao; na utakmicama, ali nije igrao; po kafanama, ali nije pio. Samo je slušao, a imao je istančan sluh; I gledao, na sve strane, kroz poluoborene kapke. Išao je I u pozorište ali ga je foaje interesovao više nego predstava. To, što je raskinuo sa gimnazijom, ne znači I da je raskinuo sa gimnazijalcima; nije ih bilo baš mnogo u onom Beogradu a on je znao, bar za većinu, ko se sa kim druži I ko šta priča. I tako je dočekao Rat, I tu se priča prekida. Više niko ga nije video, od septembra `41 do početka oktobra `44 ali je većini tih koji su ga tada videli on bio poslednje što su videli.
Uopšte se ne zna gde je bio te tri godine. Jednostavno ga nije bilo, ni u partizanima, ni u četnicima, ni u Beogradu u ilegali; potpun prekid filma. Pričalo se da se krio u nekoj pećini, kod rodnog sela njegovih roditelja, da je prerušen išao po celoj Šumadiji, pričalo se I nagadjalo I nikad se nije dokazalo. Posle mu je nova vlast priznala boracki staž od `41 ali nije imao Spomenicu. Prava misterija.
Malo manja misterija bila je njegova pojava u Beogradu, početkom oktobra `44; na osnovu tih doživljaja snimljena je popularna televizijska serija; ušao je u grad desetak dana pre oslobodilaca I, po preciznom spisku koji je, pričalo se, sastavio sa Krcunom, I koji je odobrio Ranković, oslobodio neutvrdjen broj bivših, predratnih poznanika brige za budućnost. Naravno, nije bio sam, bilo je u tom poduhvatu jos aktera ali oni nisu deo ove priče.
A već krajem tog meseca pojavio se u punom sjaju, u majorskoj uniformi, naslonjen na beli kabriolet marke Horh, zaplenjen od Nemaca. Postoji I fotografija, major Predrag, sa brčićima a la Staljin, naslonjen na auto kome je skinut krov iako je kišni oktobar.