Pisati je isto što i živeti. A za mene živeti znači stvarati.
Upoznao sam jednog talentovanog mladog momka, koji je odlučio da sa mnom podeli svoja razmišljanja kroz poeziju. Evo pesme, a autor neka se kroz pesmu Vama predstavi.
Pisati rodoljubivu poeziju je jako teško. To je hod po tankoj žici jer je jako jako uzak manevarski prostor, da bi se izbegla patetika, pretenciozne metafore, suviše jake reči i slike...
********************************************************************************************************************
Lutam dugo i često kroz tuđa tla.
Znam kosooke, plave, visoke, gojazne, crne, lepe, kreativne, pre svega važne ljude.
Svaki od njih svoje gaji snove, brige nosi i svoju maštu zna.
I svi se oni sa Istočnim suncem bude.
Srušili smo odavno nevidljive granice i prosuli seme svetlosti na njivu.
Zajedno gazimo preko fronta jos ranije zaraslog u travu.
I delimo svima plodove sa nase oranice ,usput se sladeći uz domaću šljivu.
Kroz maglu sadašnjice dopirem do jedne istorijske misli.
Budi se u meni nešto što svi svesno znaju.
A to je da moji ljudi nisu miševi pokisli.
Već su oni istrošeni pacovi sto se vuku po kraju.
Nisu oni uvek bili takvi da pred istinom beže u tamu rupe svoje.
Zli vladari su im oduzeli slobodu i sahranili njihovu zivotnu želju.
Gladni, u krvi svojoj okupani, moji ljudi sada se svega boje.
Snažni su, ali pod teretom posrću i to ih brutalno melje.
Procvetaće, uskoro, znam, taj bunt u mojim ljudima urođen.
Ustaće oni iz pepela pod kojim nezadrživo trunu.
Njihov ce duh biti svež, ponovo rođen.
I biće spremni na opštu pozitivnu bunu.
Probudiće se razum kod mog pokislog čoveka.
Zaboraviće svi kakva je bila nad njima seta.
Obojiće tamu u kojoj leže u dubini veka.
I biće svima jasno da je i mali Srbin deo sveta.
Stefan Basarić
basarius@live.com
Želeo bih da Vas uputim u pozadinu nastajanja ovog razmišljanja pretocenog u rimom prožetu pesmu: pesma je nastala tokom Stefanovog boravka u inostranstvu. Ljudi su dobri, a samo vreme u kojem žive ih tera da se od tog dobra oproste, -kaže Stefan. Pesma je nastala tokom Stefanove posete Sloveniji i i na tom putu je shvatio da i on u svojoj zemlji ima iste takve prirodne lepote za koje smatra da im je uskraćena pažnja. Pesmu je posvetio svome narodu za koji smatra da je u magli konfuzije vremena sa kojim se bori. Ali ovaj osamnaestogodišnjak duboko veruje da to' bolje sutra' i nije tako nedostižno.
Katarza
Danima sam plovio kroz maglu od mašte,
I zamišljao ženskog savršenstva cvet,
Već sam čuo njene korake tašte,
Koji će da preplave sav moj svet.
Miris njen slutim iz skromne mi bašte,
Ako je ne nadjem, neka sam klet,
I tad mi je prkosni pogled ukrala,
Prekrasna si ti, Beogradjanko mala.
I večnu je čežnju moju,ona ugasila,
U javu mi je pretvorila najlepši san,
Od neizvesnih muka me je spasila,
Toplinom mi obojila godinu,mesec i dan,
Kao najsjajnija zvezda moje nebo je ukrasila
I mračne misli je izgnala van
Još uvek opijen sam osmehom što mi je dala
Prekrasna si ti, Beogradjanko mala.
Sve životne radosti stopila je meni u samo jedan tren,
Čarobnim pogledom vile ispod kovrdžave kose,
Poželeo sam tad da zauvek ostanem njen
I da me sećanja na nju kroz vek nose
Njene ljubavne igre postao sam plen,
iz zanosa mekog probudila me rosa,
i za sve sam poželeo da joj kažem hvala,
prekrasna si ti, Beogradjanko mala.
Ova pesma je nastala inspirisana zanosnom lepotom koju sam primetio kod jedne stanovnice Beograda tokom moje posete tom gradu prosle godine.Ocaran njome prosto sam morao svoju inspiraciju da pretocim na papir i podelim sa ljudima koji citaju ovaj blog.Uzor mi je bio Laza Kostić.-kaže Stefan.