Istorija| Mediji| Na današnji dan| Politika

Kako sam prespavao 5. oktobar

Hansel RSS / 05.10.2011. u 10:34

sasvim svedena, nepretenciozna, ozvučena sećanja jednog izvođača spikersko-voditeljskih radova

... Tek sam se bio vratio iz vojske i baš sam se uželeo Indeksa... Taman dođoh u Beograd, a Glavni i Zamenik Glavnog se posvađali. Pa se pomirili. Dođem i otčitam jedne nedeljne velike vesti s Tamarom, čujem od ljudi detalje svađe i pomirenja. OK, trebalo je da se za neki dan pojavim na redakcijskom da dobijem raspored. Ali, ona dvojica se opet posvađala, ovog puta javno, preko radija, telefonskih sekretarica i novinskih agencija... Nisam ni sa jednim bio u posebnim odnosima, ali svejedno nisam hteo da se mešam u taj sukob, kad već nisam morao. OK, došla je i sledeća nedelja, 24. septembar, izbori. To mi je bio prvi radni dan, a nadalje je trebalo da radim jutarnju smenu, Goca je već skapavala čitajući sama produžene Jutarnje preglede... Ali, pošto se Rastko razboleo (do tada je radio uveče), došlo je vreme da ja skapavam, radeći i jutarnju i večernju smenu. OK, šta je to za mene, pripremljenog u vojsci na svaku žrtvu! A ubrzo su počeli večernji protesti tokom kojih sam dežurao i „prozivao" reportere...

Onda je došao i 4. oktobar. Posle prenosa mitinga, s Anom sam (već umornog glasa) čitao Pregled dana (da, i sada osećam tremu slušajući džinglove i špice...), a onda ostao da čitam vesti na sat, sve do 2 po ponoći (te noći vanredno).

Pokušao sam nemoguće - da stignem na noćni bus, računajući da ću ga „presretnuti" u 27. marta, ali nada mi je bila malo nerealna, tako da sam seo i čekao onaj u 3.10. Bila je topla noć, kao ovog septembra. Pustu ulicu u jednom trenutku prelazio je neko ko mi se učino poznat. Alek? Neverovatno da to bude baš on, ali, zaista, bio je to Alek! Radio je tada u „Oku", ali i u Indeksu, odranije. „Hajde sa mnom, šta ćeš tu da sediš pola sata". OK, oko 3.20 hvatam kod „Žagubice" noćni. U Mirijevo bez struje dolazim oko 3.45. Čujem na tranzistoru  u 4.00 vesti od 2.00 koje us snimljene i puštaju se na svaki sat  (proveravao sam kad god sam mogao da nisam nešto zabrljao) i legnem da spavam. Ustajem posle tri i po sata, oko pola osam, da stignem na vreme, ko će verovati GSP-u. Jes' da me je straža (ona u vojsci) drilovala na toleranciju skraćenog spavanja, jeste da još nisam baš mator, al' me više od deset dana sličnog režima malo zamorilo.

Dolazim na Indeks, pomažem šta mogu, zovemo Tamaru koja je prethodnog dana i tokom noći bila u Kolubari. Zovemo je na kuću (valjda je demnula tek sat, sat i po) da joj snimimo izveštaj. Javlja se pospano sa „Indeks". Smejali smo se kasnije tome. Evo, stiže i Goca, da čitamo Pregled...

Kontuzovan od nespavanja ne pada mi na pamet da ostanem na Radiju ili da idem na miting. Uopšte nisam slutio, priznajem, da će se nešto epohalno dobro desiti, mislio sam da će sve to dugo da traje kao 1996/97. Dobro, tek sam došao u civilizaciju posle godinu dana, zatekao sam ipak promenjenu društveno-političku situaciju...

Sačekali smo pice i profiterole koje nam je sredio Marketing, na kompenzaciju. :D Krenuh onda u Mirijevo, ali ukapirah da autobus mogu samo da sanjam, raskrsnica Takovske i Bulevara već je oko podne bila zakrčena. Pa, dobro, idem ja peške, prvi put. Pa usput shvatim da će restrikcije da potraju i posle pređenih 8-9 km produžim do mirijevske pijace da kupim rešo na gas. Treba, je l' te, restrikcije su... Kupim, dovučem se kući i zaspim, oko 2. Probudim se oko 6, pola 7. Uključim TV i nabasam na kontrolisano usplahiranu Jasnu Popović na YU Info kanalu. Kaže žena - Televizija gori!? Uključim radio, krenem da snimam razne stanice, šta se moglo uhvatiti, isto i s TV-a... i shvatim da sam prespavao revoluciju. Bar sam tako mislio.

Ubrzo (nažalost) shvatim da nisam mnogo propustio.

Još neko vreme sam „5. oktobar" pisao Peti oktobar. Onda sam našao meru - umesto velikog slova koje je ispalo nezasluženo (bolje reći: neopravdano, ili još bolje: iznevereno), pišem brojku.

Nekih iz ovih vesti više nema, pored Đinđića i Obradovićâ i sudije Nebojše Simeunovića koga se tek ponekad neko seti.

A ovih dana mi odzvanja u sećanju Dušičin glas iz reklame 1997-8. za fotomonografiju „Bili smo deca" - sa slikama s protesta 1996/97.

I 5. oktobra bili smo deca.

EDIT:
Reporterska javljanja 5. oktobra:

 



Komentari (101)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

milisav68 milisav68 22:54 07.10.2011

100

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana