(Ovo je provokacija, da nam se kolektivni genije ne uspava!)
Ovaj put nije teško pronaći i pratiti: svetionici na sve strane, ljudska jednačina u nama, put lak za hodanje.
Meni je šala bila zabavna u početku (prvo sam pomislio na njuz.net - kreativno, to im je "posao") dok se nije pojavilo objašnjenje.
I objašnjenje, bar za mnoj ukus, je ko začin nabacan u eksperimentalno jelo lopatama.
Po strukturi meni objašnjenje spada u istu kvalitativnu kategoriju kao i onomad objašnjenje poziva na bombardovanje Srbije od strane nekih Srba (nije bitno što sam suzio domen, da ne upetljavam nepotrebno druge grupe i odnose). Kvantitativno ova dva "objašnjenja" ne mogu da se porede, naravno.
Pomalo je "radikalno" poređenje, iako samo u strukturi.
Ja osuđujem oba objašnjenja kao plitka i nepromišljena.
I potpuno je nebitno šta ja mislim o Dobici Ćosiću, ili šta misle mnogi koje ja cenim, slušam i koji imaju mišljenja različita od moga.
Autori ovog objašnjenja mogu da budu mladi, osobe koje su bile još nezrele krajem osamdesetih, a mogu da budu stariji, mogu da budu današnja protoelita, ili protoelita, možda elita onog doba pre rata.
Ali su, po mom mišljenju, slika i prilika jednog prostog, nepromišljenog, intelektualno lenjog i neodgovornog, nestrpljivog duha koji:
- što svesno neće da izađe iz jeftinog, plitkog ludila u kome su uvek drugi krivi I uvek drugi treba da nam reše problem, pa makar nam ponavlanje ove mantre bilo poslednje na ovom svetu
- a što nesvesno racionališe svoje intelektualne greške i poraze prenoseći krivicu na druge.
Ja ne verujem u kolektivnu odgovornost na nivou cele države. Prosto, proizvoljan individualac može da bude visoko moralna osoba, a da i dalje ima ozbiljna ograničenja u shvatanju lokalnih političkih procesa. Lako ga je prevariti, izmanipulisati, a da toga nije ni svestan. Kriv je koliko je kriva i fizički slabašna osoba zato što ju je udario neki siledžija. Ta slabašna osoba je trebala "nekako" da se odbrani.
Ali mi je jako teško i da poverujem u odgovornost koja se, na nivou države, opet, pripisujeje skoro u celosti samo jednom čoveka ili manjoj grupi.
Da ne bude zabune, ja ne kažem da ti ljudi nisu krivi, ali...
Propovednici "kaznite nas" religije, i to jeste religija ako unimodalno toliko traje, decenijama, su ogromni krivci i sami. Krivi koliko je kriv i dobar čovek, primer, stražar recimo (ja ne kažem da su ovi ljudi loši ljudi, nego samo jeftino budalasti) koji je u lopovskom kraju, u svojoj smeni, rešio da batali stražarenje, dosadno mu, nego otišao da igra šah u obližnjem klubu, pa da, ako pobedi, dobije besplatno pivo..
Ta šira grupa propovednika, i može da ih bude na desetine hiljada, ili stotine, što da ne, koja najčešće ne negira ni njihov udeo u krivici, ima, po mom mišljenju, problem sledeće prirode:
- Bacaju krivicu na izuzetno mali broj pojedinaca sa puno žara. I ova „stavka", sama za sebe, bi bila ok.
- Pa i/ili na ogromnu većinu (99% npr, čak i kad im je statistički uzorak samo 10 ljudi i 90 krikova istomišljenika - krik istomišljenika mora da vredi bar koliko hiljadu neisomišljenika)
- Ali na sebe bacaju krivicu samo nejasno-deklarativno i to onda pokušavaju da otresu sa sebe udaranjem po ostalima i uzdizanjem iznad ostalih - ali retko dubokom i pametnom analizom gde su to oni, toliko pametni, onomad napravili ogromne greške, kao glasni članovi društva (a po pravilu su najglasniji kad je moralisanje u pitanju), obrazovaniji deo društva, elitniji deo. Njima je istovremeno i kriva neznana, polupismena bakica negde na selu i ok im je njihova intelektualna impotencija, koja nije predmet razgovora pa, jelte, treba da zaboravimo na nju. I ok im je ostaviti budućnost po strani, fiksiramo problem po problem, prošlost prvo, budućnost ionako traje.
Kad kažem „njima", intelektualnim slonovima u radnjama gde od porcelana imamo i decu, iako do tih radnji oni retko stignu, ne mislim na sve, nego na većinu, jedno 99%. Ostale cenim, od malo pa do divljenja, bez obzira što se po, eto, par pitanja ne razumemo.
Kako ja zamišljam te ljude - pa idu natraške u budućnost, gledaju iza sebe i po svemu mlate toljagom. Tj ne po svemu, nego samo po 99% svega. Samoubice koje ne ostavljaju ceduljice iza sebe, nego tomove. Ko gizdavi konji koji su se pomirili sa svojom upregnutom sudbinom pa još jedino paze da se ne pokake po svojim kopitima.
Al ajde, svetla šire pozornice jesu slatka, ko bi se sad zamarao s mrakom neprivilegovanih u Srbiji.