Milan Nikolić
Jučerašnjim dočekom patrijarha u Jagodini kao da je završen jedan pedantno i precizno režirani ciklus događaja koji je imao svog glavnog junaka. Ivicu Dačića, pogodili ste. Počeo je zabranjivanjem Parade ponosa, a nastavio otvorenim ruganjem, cinizmom i sprdanjom sa ljudskim pravima ili, ako hoćete sasvim precizno, sa Ustavom i zakonima nečega što se i dalje, vulgarno i prepotentno, zove Država. Ovoga puta čak i bez onih prepoznatljivih, utešnih refrena o pogrešnom trenutku i boljim vremenima koja dolaze. U ruganju su učestvovali svi, oni za koje se iz ove perspektive slobodno može reći da stoje i da su oduvek stajali na istoj strani: političari, visoki predstavnici crkve i najverniji deo stada - siledžije iz ekstemističkih organizacija. Pre dve večeri u Beogradu je nožem izbodena devojka koja je nosila majicu sa znakom Parade ponosa. Sutradan se patrijarh u audiju, u skladu sa tradicionalnim vrednostima pretpostavljam, Srbi su oduvek bili verni luksuznim četvorotočkašima, iskrcao među okupljene ljude i dečicu. Utisak je da je na taj način jedna serija događaja okončana jasnom i nedvosmislenom porukom. Samo neki dan pre ove svetkovine duhovnosti, predsednik države je u jednom od svojih najmiloševićevskijih govora do sada a sve povodom famozne kandidature, govorio nešto o pozitivnim ocenama za krupne pomake koje je Srbija napravila na mnogim poljima, između ostalog, na polju korupcije i ljudskih prava. Nema tog julovca koji bi se postideo ovakve izjave. Predsednik je baš ispekao zanat. Da li je do Ivice ili je prosto sudbina, ne znam.
Ali da se vratim ruganju, između zabrane i kaljanja točkova oko akva parka. Bilo je tu svega - mahnitanja ministra policije kao u stara zla vremena pre nego što se reformisao, izrugivanja gradonačelnika Jagodine gay aktivistima kojima je u TV duelima nacionalnih televizija nudio da im kupi uloške, a sve je na poseban način začinjenom delovanjem same crkve. Uvek treba početi sa Amfilohijevim metaforama, predlog poverenice Petrušić mitropolitu za iste stilske figure korišćene prošle godine, ukoliko ga se još uvek neko seća, završio je gde i izveštaji Verice Barać - na marginama interesovanja javnosti. Ove godine nije bilo smrada, za sram se opet pobrinuo sam patrijarh, ali je bilo drveća koje ne rađa zbog čega se "siječe i u vatru baca". Mitropolit je zapravo na svoj način parafrazirao Himlera: "Za nas je od vitalnog značaja da ih se rešimo; moramo da ih izčupamo poput korova, bacimo ih u vatru i spalimo. Ovo ne treba uraditi zbog nekakvog osvetničkog duha već zbog neophodnosti; ove kreature moraju biti istrebljene." (Heinrich Himmler, 18. 02. 1937.god.)
Nakon toga, uporedo sa slavljem mladih fašista, dodeljeno je ordenje jednom ministru i jednom pedofilu. Zatim je neko, u ime porodičnih vrednosti, odnosno u ime svih stabljika koje rađaju, izvadio nož i napao u, kako se u izveštajima ove vrste sasvim nepotrebno naglašava - samom centru Beograda, kao da posle svega što se dogodilo u poslednjih mesec dana postoji nekakva razlika između centra i periferije ili između Beograda i Jagodine. Zašto i ne bi? Nedeljama niko od tih strašnih izgrednika koji su, kako je vlast doznala, kao u najluđim scenarijama planirali otmice autobusa i napade košnicama pčela, nije uhapšen. Kako saznala, tako i zaboravila. Jer, glavno je prošlo. Događaj je zabranjen, a odlikovani ministar policije je stigao da izjavi da bi glavni grad da je događaj kojim slučajem dozvoljen i da se dogodilo sve sto je očekivano - izgledao smešno. U pravu je, ovako izgleda samo jadno. Ali verno realnom stanju stvari.
Na kraju, patrijarh stiže u Jagodinu, žargonski rečeno, da overi celu stvar. Nedelja će se, učenicima i nastavnicima, računati kao radni dan, nema razloga da se ne računa, to mu dođe kao praktična, primenjena veronauka. U najboljem maniru teatra apsurda, učenici koji ne budu došli da mašu njegovoj blindiranoj svetosti, biće kažnjeni neopravdanim izostankom. Ozbiljno se govori o direktivi opštinskih vlasti, dakle direktno od gazde parohije, ovog što jednima deli uloške a drugima keš za medeni mesec, o obaveznom prisustvu, a pojvaljuju se i navodi direktora jagodinskih škola o identičnom nalogu iz Ministarstva prosvete. Žarka Obradovića, inače, snimih na nekoj svečanosti Univerziteta Megatrend ali ga gostovanje kod Miće zvanog Sjajna budućnost od kog je možda i naučio da su sve žene glupače (Mića izdaje knjige M.Mateus), nije omelo da primeti da patrijarh punih osamdeset godina nije dolazio u Jagodinu i da je to dovoljan razlog da se sve živo, verno i neverno, mobiliše. S druge strane, i pored ozbiljnih napora da propratim većinu nacionalnih dnevnika ne bi li video na koji način će ovdašnje cirkuske informativne redakcije da "proprate" vest o napadnutoj devojci, dakako u samom, stogom, najstrožijem centru Beograda, nisam našao ništa. Nadam se da nisu baš sve redakcije zakazale, možda samo ja nisam imao sreće, ali sam zato solidno nagrađen prilogom o početku emitovanja nove serije Zdravka Šotre po motivima dela Mir Jam za koju se na Javnom servisu ozbiljno nadaju da će dostići rekordnu gledanost. Ponovo moram da kažem da ni ova nada nije uzaludna jer su se čedne ljubavi i ljupke palanke iz pera ove spisateljice i pod rediteljskom palicom ovog reditelja već pokazale kao čist melem za dušu tradicionalnog naroda željnog sačuvane nevinosti i udvaranja u đul baštama. Smešna podudarnost je i ta da je Milica Jakovljević rođena u Jagodini krajem XIX veka.
Napad je u medijima loše prošao, ali patrijarh nije. O poseti gradu poznatom po žirafama i heteroseksualnosti, izveštavalo je i pismeno i nepismeno, u svim udarnim i neudarnim terminima. Da li je stigao da blagosilja kavez u kojem boravi najveća jagodinska retkost, kao nekad NIKE i shopping molove, nije bilo reči, tek ukoliko su navodi o direktivama tačni, ovo je još jedan primer najogavnije zloupotrebe dece za ćef polupismenih svinjarskih gazdi i njihovih pajtosa po ministarstvima. Ali, kao što protekle nedelje reče Ivica Dačić - Ja sam mogao i sa Tomom i Koštunicom - ovako je SPS zapravo doveo Srbiju na vrata Evropske unije. Da je zaista tako i da pomenuta vrata nisu čista misaona imenica, čovek bi imao puno razloga da nikada ne pipne kvaku na njima, a kamoli da poželi da uđe. Bilo kako bilo, oktobarski krug je zatvoren, sve su poruke jasne. Patrijarh je primio štafetu, a suprotno svim Božjim zapovestima nedelja je u Jagodini bila prvi radni dan. Ostaje nam da se molimo da izbegne sumpornu kišu.