Kada jesen izgubi trku sama sa sobom i očešlja drveće na ćelavo, tako da od njega ostanu samo crni prsti, platan u našim prozorima počne da se ljuška u levo. Sa istočnim vetrom koji na njega natrčava s desne strane, stiže i miris za koji još nisu pronađene reči kojim bi se opisao. Hladnjikav, mrvu rezak, svež, ali mirniji od mraza koji već počinje da škrgutanjem ugrožava plombe svojih zuba. Njemu se pridruži miris ugljenog dima iz starih zgrada. Planine koje rube horizont pogleda počnu da se gube u sivim maglama. Tada je skoro izvesno da će vetar sasvim posebnog mirisa sa sobom doneti sneg. Najverovatnije noću. Jer sneg voli tišinu. Pred njim će tanušan led liznuti ulice, a zvezdano lišće inja će procvetati svuda gde mraz bude uspeo da napipa topli vazduh.
Naravno to sve u slučaju da se ne poremeti sled godišnjedopskih događaja. Što je ove godine slučaj. Ne samo platan iz prozora, već i njegove manje komšije drvenog karaktera su još uvek čupavo zeleneli lišćem kada se odnekud stvorio severac. Ne da je duvao, nego je usput i kašljao pakosno starački. Trava se uzaludno zgrozila. Prve mrazeve je dočekala jarkom zelenom bojom, tako živom kao da je proleće tek svanulo. Sve u svemu, izgledala je kao bolesnik koji pred smrt živne i zarumeni se lažnom nadom.
Severni vetar je dobio istočnu podršku i temperatura se spotakla u podrum, što je iskoristio Prvi sneg. Pojavio se niotkuda, usred bela dana i počeo da vitla, pahulja dovoljno velikih da konkurišu kuhinjskim krpama. Zima je laktom u pleksus odgurnula jesen, koja ove godine nije čestito uspela ni da otvori kesice sa farbama, i Prvim snegom gurnula nogu u vrata.
Kažu da Anuiti imaju pedeset reči za sneg, što nije malo, ali sumnjam da je dovoljno. Mada, mi ih imamo premalo. Prvi sneg bi morao da ima svoje ime, neku reč u koju stane bar deo gornjih pasusa. Kada na njega, s malo sreće, dopada nova doza snega, to bi već trebalo da bude sasvim drugačija reč, u kojoj bi pre svega dominirala radost da prvi sneg nije bio prolazna slučajnost. Morala bi da se oseti izvesnost nade da će dani ostati šećerno beli. Posebna reč bi bila za taj složeni sneg koji škripi i krca pod nogama, rasipajući se površinom u prah. Jer, postoji i onaj drugi koji lizne sunce dovoljno da mu otopi gornji sloj sve do mraka kada preko njega ruku prevuče mraz. Mada, ima i poseban sneg, koji bi se morao opisati dužom rečju, verovatno složenicom. Retko se viđa, ali se još ređe zaboravlja. To je sneg na čijoj površini cvetaju krupni kristali, zbog čega liči na čarobnog, ledenog ježa koji se rastegao svom dužinom i mirujući hladi mekanu trbu.
Tužno ime bi opisivalo onaj sneg kome zvuk kapanja sa krovova i kroz oluke sluti brzi kraj. Tada, iako se beli i trudi, na njegovoj površini se pojave rane topljenja, praveći od njega rošavog bolesnika kome su smrt i utapanje u crnu, mokru zemlju potpuno sigurni. Jedino što može da ga spase je ponovni dah istočnog, ledenog vetra i novi, suvi sneg, onaj pravi, koji pada horizontalno. On zaslužuje posebnu, priznanje odajuću reč, pre svega zbog spasa koji donosi, ali i sposobnosti da napravi iluziju da ga je mnogo više no što se to na prvi pogled čini. Taj, što se mene tiče, najbolji sneg stiže kao prethodnica jakog mraza. Njegove sitne, suve i čipkaste pahulje doleću u jatu koje nije dovoljno za mećavu, ali tehnikom dugog padanja obezbeđuju najvišu ocenu za umetnički utisak. Za razliku od svih drugih modela snega, ovaj suvi sneg pada satima, jer se predomislivši se i uz pomoć ledenog vetra, ponovo podiže i vrti naokolo. Jedina mana tog snega je što se od šećera u prahu ne mogu praviti grudve, a ni Snešci Belići. Tu manu nadoknađuje spremnošću da svaki korak po sebi isprati vitlanjem belog oblačka i oduzimanjem daha kad se šepureći zacakli na suncu.
Za takvim snegom zna da stigne i ozbiljna mećava koja drži do sebe i vredna je dužeg imena od postojećeg. Ona se kovitla manirom iskusnog izvođača, bez straha od vrtoglavice, brzo pokrivajući sve oko sebe, a ipak ostajući jaka i neumoljiva.
Sneg prevarant koji laže padajući kao mokro perje bi trebalo da ima neko kraće ime, reč koja bi uspela da opiše kratkotrajnu radost i brzi kraj. Doduše, njegova tehnika zatrpavanja je hvale vredna, jer je za razliku od drugih snegova sposoban da za manje od pola sata nametne belinu, ali i težinom savije grane dočaravajući idilu sa novogodišnjih čestitki. Jeste da u dnu tragova po sebi ostavlja ledene barice ili vodeno providne otiske, ali od njega mogu da se prave grudve, dovoljno mokre da učiteljicama skrate i tako već dobro načete živce.
Još bestidniji od ovog snega je onaj koji pada proleću za vrat, onda kada ga niko više ne očekuje. Istresajući se do poslednje pahulje, ne štedeći ni na količini, ni na velikoj formi, ovaj sneg sobom uspeva da od pogleda sakrije i drugu stranu ulice, iako zapravo uopšte ne misli ozbiljno. On pada za inat, kao histerični operski smeh junaka čiji dani su već izbrojani i za kojim su narikače već odavno obrisale suze. Koliko sutradan će se pretvoriti u duboke blatnjave bare, curiće potokom sa krovova i klokotaće otičući niz ulice, bezobrazan i neveran pravoj zimi.
Nešto bolji od njega je sneg koji se trudi da kišu pretvori u sebe, makar dajući nadu da će ledena kiša postati bela gusta zavesa, onakva kakve su nekada visile na vratima berbernica i starinskih frizeraja. Čak i ako mu ne uspe, vredan je posebne reči koja bi opisala njegov napor i želju koju budi kod posmatrača. Naročito onih koji su jedva visoki do prozorske police i nosom pokušavaju da se za nju zakače, ne bi li izbegli pad sa vrhova nožnih prstiju, a tako i trenutak kada će ovaj retki sneg moždaipaknikadneznaš s malo nade uspeti da izgura kišu i ostane sam u prozoru. Jedino lepo, makar i politički nekorektno, je njegovo narodsko ime – Cigančići. Ni crno, ni belo. Mokar i pothlađen.
Ipak, najlepši sneg nije onaj čiji se izgled može opisati, već sneg koji najlepšim čini njegova vreme njegovog padanja. Za njega bi trebalo smisliti sasvim novu i najlepšu reč, posebnu reč za sneg iz detinjstva. Onaj koji uvek premijerno padne noću i to namerno, zato što vas u krevet teraju rano, dovoljno rano da propustite prve pahulje koje se kao šećerne muve zavrte u snopu svetla uličnih lampi. Sa svakom narednom pahuljicom grad postaje sve tiši, sve dok se ne pokrije prvim tankim, belim ćebetom. Tada je jedino što se čuje šuškanje pahulja koje se slažu jedna na drugu. A i to je varka tišine. Sneg pada gluvo, uspavljujuće. Belo.