Te večeri je televizija za koju sam u to vreme radila slavila rođendan. Sve je bilo komi fo, mada osenčeno po mom ukusu: mračan novosadski klub „NS time", sa čijeg plafona visi MIG 21, na zidu jugoslovenska ikonografija, relativno dobra muzika, dobra ekipa, besplatna cuga.
Ja se doterala, između suknje i cipela stavila poduže parče nogu (u smislu jako kratke suknje, ne mene dugonoge) i stala na štikle. Čista eksluziva.
Imala sam samo te jedne i jezivo su me žuljale, ali - štikla je štikla, a rođus je rođus. Naravno, poznavajući sebe, ponela sam i ravne cipele za koje sam znala da ću u njih ući oko ponoći, najkasnije do jedan. Ispostavilo se da je taj ranac u koji sam ih stavila odlična ideja, jer sam u njega nežno odložila i jednu lepu kriglu. Volim da sakupljam čaše po kafanama, pa sad, ako će vlasnik da me vija u onom MIG-u nakon ovoliko godina zbog jedne krigle, laka sam meta u ravnici. Probaću taj video, za koji sam sigurna da će se naći na You Tube-u, nekako da iskoristim u svoju korist. Usput bih mogla da lansiram i par snimaka koje bi neko mogao da mi ukrade iz kuće, mobilnog ili sefa. Bila bih očajna u početku, jako bih plakala, ali kontam da bih za mesec dana umesto 400, imala milion i po „foloversa" na Twitteru. „Žrtva hakerskog napada: golišava Novosađanka koja je preživela napad MIG-a". Self - marketing, social networking, ovo - ono...No, vratimo se u onaj mračan klub dok me ova priča nije izvukla napolje i na neku sasvim drugu stranu.
Dakle, krenem u jednom trenutku do šanka po piće i silno se obradujem kada kroz kiselinu u očima u onom polumraku ugledam nekoliko činijica sa smokijem.
„Ah, baš mi ovo sada treba!", uzviknula sam zahvalno, namignula vragolasto barmenu i ubacila punu šaku u usta. Krenem da žvaćem i shvatam da mi je užasno glasno u glavi i da sama proizvodim taj zvuk. Smoki je glasan, ali baš ovoliko? Jel to moje žvakanje ide na razglas?! Setim se one stare američke skrivene kamere kada su ozvučili sve živo u nekom ekspres - restoranu i pomislim kako je logično da jedna televizija za svoj rođus snimi neku psinu i smontira video za sve naredne rođendane. I to u vreme glavnog urednika koji je svojevremeno napravio skrivenu kameru u kojoj on lično ispred robne kuće u centru Novog Sada izlazi iz šahta obučen u kompletno ronilačko odelo i uspeva da ubedi ljude da je sa ruske podmornice koja se parkirala u luci, ali je on, eto, zalutao. ..
I zašto je ovaj smoki tako ružan i zašto mi se skupljaju usta? Pogledam u momka za šankom odlučna da mu objasnim zašto je mrtav čovek ako ima veze sa atakom na moja čula i dostojanstvo, ali me malo iznenadi njegov izraz lica, pun gađenja. Žvaknem još jednom da se uverim da nisam nešto istripovala i skrećem pogled na mladića pored sebe, koji u tom trenutku, takođe vidno zgađen, pruža ruku i govori mi :
"Idi u k****, uzmi moje očišćene"...
B'zveze. Niti da ispljuneš onaj neočišćeni kikiriki, niti da ideš punih usta kroz ceo klub dok ne stigneš do toaleta koji, ruku na srce, i nije bio nešto komi fo. Maramice, naravno, nemam, a da vadim onu maknutu kriglu da u nju pljuckam, isto nekako nije u redu, tim pre što sam na štiklama. Odabrala sam da ipak trknem do toaleta. Da vam ne pričam kako me je tamo sačekao red poznatih žena raspoloženih za priču, a meni se od one prašine u ustima već skupio i mozak te, sve i da sam mogla da pričam, ne znam kakva bi mudrost iz njih izletela. Samo sam se smeškala i klimala glavom, čekajući svoj red. Dođem na red, izađem iz toaleta za jednu sekundu, u prolazu nekim začuđenim klinkama dobacim: „Tako ćete i vi brzo piškiti kada budete tetke", odem za šank, odbijem ponosno činijicu sa kikirikijem koju mi je barmen ponudio sa osmehom, kažem mu: „Da bog da ga čistio sa poda do osam ujutru", takođe uz osmeh, gucnem piće, preobujem se i nastavim sa đuskom. Volela bih da mogu da kažem da su u tom trenutku puštali „Big Mouth Strikes Again" od Smitsa, to bi baš bilo dramsk, ili da je u to vreme Lily Allen bila dovoljno zrela da napravi hit „Fuck You" (very much), ali nemam pojma šta je išlo kao muzička podloga.
Veče se spojilo sa jutrom i kada sam konačno stigla kući, otečenih nogu i punih usta sećanja na džakove pune prašnjavih miševa, krenem da se izuvam i nešto mi zasija iz desne cipele. Ma, koji je ovo vrag? Podignem cipelu, kad imam šta i da vidim: cipela puna srče. Ode krigla. Aj' to, ali možda bi trebalo čekirati taban. Da li ga uopšte još uvek imam? A šta ako ga nemam? Hoću li moći ikada više na štikle?...Nećete verovati, ali ni mašna na čarapi mi nije krenula. Znači, fakiri se prvo dobro najedu neočišćenih kikirikija i popiju malo, ili bar ovo drugo. Testirala sam nedavno svoju teoriju u Muzeju nauke u Budimu. Popila sam par nečega i ladno legla na eksere. Jest da je legla i moja ćerka, ali tu bi već načeli teoriju o određenim svojstvima pića i tajnim sastojcima u njemu, po kojima isto i zovu „coke". Mislim, nananana i osmeh?
Sve u svemu, tada sam dobro prošla, ali ima tih dana kada je stvarno bolje ne ustajati i kada hleb prosto mora da padne na namazanu stranu. Na beli tepih. Nekada iz grešaka učimo: ne kupuj beli tepih, ne jedi namazana hleba u dnevnoj sobi, ne stavljaj čašu u isti ranac sa rezervnim cipelama, ne jedi smoki ako nije iz kesice. Ali ima dana kada ne možeš da pobegneš.
Takav moj dan osvanuo je negde krajem osamdesetih, kada sam bila srećna studentkinja književnosti. Probudila sam se sva orna za jutarnja predavanja, skuvala kafu i sela natenane da je popijem. Ne treba da vam govorim koliko je sveto sve u vezi sa natenane jutarnjom kafom. Sedneš na svetu stolicu, staviš ispred sebe svetu kafu i polako je srčeš dok ti pogled beži do ograde obrasle puzavicom, krovova preko puta, jutarnjeg programa, sudoke, šta već ko voli. Ja sam tom prilikom pustila neku finu muziku, razmišljala šta ću da obučem, gde ću to veče, i zapalila cigaretu. Ne znam zašto, nikada ne pušim uz jutarnju kafu. Povučem dim, cigareta se zalepi za suve usne i pokida dobro parče, a među mojim prstima završi žar od cigarete. Aaaaaaa! Odlepim, odgurnem pepeljaru i uzmem šolju ne bi li bar kafu ispila dostojanstveno i, onako nervozna, ne pomislim da je vrela. Spržim jezik, ali baš, baš, i shvatim da je bolje da odmah krenem, jer ću završiti u hitnoj. Obučem se, prebacim tašnu ukoso kao moj pokojni ćale dok je bio poštar, sagnem se da se obujem i ustajući zavrnem glavu najstrašnije o metalni otvoreni prozor u predsoblju, koji je ćale pravio kada više nije bio poštar i koji se otvarao prema unutra. Aaaaaaaaaaaa!! Da li da izlazim napolje, čoveče? Pašće mi neka saksija sa muškatlama na glavu, staću na dečiji kliker i pogodiću rošu sedmim pršljenom, a o saobraćaju da i ne govorimo, mogućnosti su Vasiona. Ali, kako sam morala da budem tamo, ostavim bajk i krenem. U autobusu su mi svi ustajali, a na fakultet sam ušla sa opekotinom među prstima, krvavim usnama, razbijene glave i sprženog jezika, nisu me ni razumeli kada sam im na pitanje šta se desilo, odgovorila: "Niša, pija šam kafu".
Ne srči kafu ako si prethodno dva puta sebe ranio, od čega jednom u glavu. Ne obuvaj se ispod ćaletovog kibicfenstera. Nemoj pušiti.
Nisam sujeverna i uvek prolazim između spojenih bandera, ali ipak, radi sličnih eventualija, tada sam obećala i da ću: pronaći izgubljenu potkovicu i detelinu sa četiri lista, sanjati belu mačku, okačiti beli luk i ogledalo preko puta vrata, uvek sipati šećer pre čaja, stati na svoju senku, prvog dana jeseni uhvatiti list koji pada, ugasiti sve svećice na torti. Do današnjeg dana nisam prestala da pušim i otežano gasim svećice iz dva puta, nisam pronašla potkovicu, mada sam kod Kineza kupila jednu plastičnu, u srebro obojenu, nisam sanjala ni belu mačku, čak ni kao utvaru svih prethodnih februara kada mi se nakupe na tavanu. Beli luk okačim, ali ga skinem svaki put kada nemam za kuvanje, što mu dođe kao da žderem svoju sreću. Na senku stala nisam, čaj ne pijem, osim kada sam bolesna, a tada ga ne šećerim, a lišće, ah prokleto lišće! Kada na jesen počne da opada i kada svaki dan moraš da ga čistiš i čistiš i čistiš, ko bi se setio da ga hvata? Spalila bih istog momenta i trešnju i orah i ringlov, pa ne imala da jedem. Sva sreća što nisam sujeverna jer u ovim uslovima, kako da izbegneš baksuz? Činiš šta možeš. Ja, recimo, jedem namazana hleba u dnevnoj sobi, ali nikada, nikada, nikada - neću staviti tepih.
A što se belog luka tiče, on se ne ždere, on začinjava. I zdraviji je u klopi nego na zidu. Kako samo ide u prelivu za špagete, i to kada se iskombinuje samo sa pelatom... Ja ga baš sada sitno seckam sa bosiljkom da napravim sušeni paradajz...