Dođosmo, videsmo, ubismo. Zamislite zemlju u kojoj svi nezaposleni primaju oko 700 dolara, gde država za svako novorođenče daje 7.000 dolara, sklapanje braka 64.000, start biznisa bespovratno pomogne sa 20.000... Pa su obrazovanje, zdravstveno osiguranje i struja u domaćinstvima besplatni, a hrana skoro besplatna. Litar goriva košta manje od 10 dinara, a za auto ti država daje pola para, a ako ti baš zatreba još para, država ti da beskamatni kredit, kako se dogovorite. A ako ti se studira u inostranstvu, može, ali mi da ti platimo i da ti damo platu 3.000 dolara mesečno, da imaš. E pa, takvu zemlju do pre nekoliko meseci niste morali da zamišljate. To je bila realnost u Libiji, zemlji koja je na devetom mestu u svetu po rezervama nafte.
Ali, nažalost, ta Libija nije bila demokratska po standardima NATO, a to u prevodu znači da ima odličan geostrateški položaj, naftu, rude... I čim neka zemlja „nema demokratiju", Amerika dobije neodoljivu potrebu za uterivanjem demokratije.
Scenario je poznat. Sledi zvanično proglašavanje te zemlje ugnjetavačkom i kreće medijska kampanja. Zatim se nađu neki lokalni momci koji bi voleli da postanu kalifi namesto kalifa, kojima se obećaju brda i doline, pa oni počnu da se bune i da prave sranja. Lokalni banditi dobijaju one bele „tojote" s mitraljezima da prave bolje „demonstracije".
Medijska kampanja se zahuktava i ovi pobunjenici se nazivaju oslobodiocima. Onda slede sankcije, bombardovanje, ubistvo velikog vođe, „oslobađanje"... Zatim sledi deo sa investicijama i rekonstrukcijom.
Tada demokratske zapadne kompanije dobijaju pravo da eksploatišu prirodna bogatstva pod najboljim uslovima, a tom prilikom lokalnoj vladi uvaljuju i dužničko ropstvo da obnove porušeno. Ovakvo uterivanje demokratije u nekim zakonodavstvima se zove oružana pljačka sa smrtnim ishodom. Međutim, u današnjem svetu je to „zapadna demokratija za zemlje Trećeg sveta".
Uporište za ovakvu analizu vidim u rečima visokih zvaničnika Amerike. Hilari Klinton, u izjavi pre nedelju dana, tražila je da se Gadafi uhvati živ, to jest mrtav, a njegovo ubistvo je proslavila rečima „dođosmo, videsmo, ubismo".
A takođe je interesantna i izjava Obaminog protivkandidata, „savremenog" Mekejna, koji je ovo sranje u Libiji nazvao talasom slobode i najavio da bi taj talas, nakon Egipta, Libije i Tunisa, mogao uskoro da zahvati Severnu Koreju, Kinu, pa čak i Rusiju.
Nadam se da samo profesionalni uterivači demokratije znaju za zajebanu rusku zimu, jer se onomad kolega demokrata, koji se isto zalagao za novi svetski poredak, prekombinovao oko Staljingrada. Jer, kako drugačije protumačiti najavu „demokratizacije" Kine i Rusije spolja nego kao... Ajd da ne kažem baš ja. Evo, Ugo Čavez je sledeći prozvan da odgovara što ne daje naftu.