Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, to moje zlehudo jutro daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu, i kraj.
Postoje ljudi koji se teško rastaju sa nepotrebnim stvarima. Za mene su to na prvom mestu papiri - garancija za laptop koju znam da moram da čuvam ali mi nikada ne padne na pamet da proverim da li je istekla, izveštaji sa raznoraznih konferencija, flajeri za zlu ne trebalo u širokom luku od bućkuriša za doneti do vodoinstalatera, nađe se i poneka "poruka lične prirode" koja, da ne bude zabune, nije starija od naše ere novih komunikacija nego je silom prilika pisana rukom pa deluje kao čist artefakt romantizma.
Prebirajući po moru hartije juče sam naišao na jedan, gusto kucani papir, sav načičkan slovima i boldovima, bez proreda, pisan u dahu usled nedostatka vremena, ne zbog nadahnuća. Na vrhu je stajalo, a stoji i danas i stajaće dok god ga budem čuvao, a to je jedan od retkh kojeg čuvati moram - Otpusna lista sa epikrizom. Prva misao - Ni dan danas ne znam šta je epikriza. Druga - Doktorka Olivera Savić, stroga, odmerena, žena čiji pogled uvek govori ono što stvarno misli, pouzdana. Da, ona je žureći kucala ove redove između vizite i kolegijuma. Datum, 19.06.2010. I već hvatam sebe da sam u jednom trenutku seo sa listom u rukama. U kom tačno, ne mogu da odredim, nema ni potrebe jer znam da to uvek uradim kada mi pogled padne na datum u zaglavlju. Da, imam mnogo kopija ove liste, često gubim stvari, a uvek mi je potrebna za ovu ili onu kontrolu, komisiju, fizioterapeuta i "one noći".
Datum. Nema drugih pitanja, to vas lažu kao što lažu kada tvrde da u trenutku smrti čoveku čitav život preleti pred očima. Samo jedno pitanje - Da li je moglo da se izbegne ili preformulisano - Da li je moralo da se desi i, na kraju, uzaludno a strašno bolno - Kako je moj život izgledao pre? Recimo, osamnaestog juna uveče ili sedamnaestog pre podne. Nas zapravo najviše boli ono što ne možemo da promenimo posebno kada je vezano za nešto što smo izgubili. A imali smo jednom. Još ukoliko posedujemo ekskluzivna prava na krivicu zbog čega smo izgubili, to je onda spektakl. Najneudobnija vožnja prostorima sećanja. Prepuna turbulencija, osuđena na propadanja. Ja sam već krenuo, danas ću se provozati do kraja. Fatalista bi rekao da nisam slučajno pronašao papir i da bi trebalo da sednem i da razmislim. Ali, nije u pravu. Da nisam mazohista kakav jesam, ne samo da se ne bih vraćao na ta mesta i datume odlažući i listu i epikrizu u neku sigurnu fioku, nego možda do liste nikada ne bih ni došao, devetnaestog juna ujutru bih se probudio na sasvim drugačiji način nego...
Lepša polovina me budi, imamo dogovor da idemo negde. Jutro je više nego jesenje, ogavno preliveno kišom u vreme kada su svi očekivali letnju žegu. Dovoljno da se Novi Beograd dodatno zasivi i da terase zatrpane nepotrebnim stvarima izgledaju još jadnije. Žurimo, razmišljam o blogu koji sam sinoć postavio, odlučujem da prekratim čekanje kako drugačije do odlaskom po klopu, ali, polovina je već završila poslove zbog kojih smo poranili i moraću kupljeno da jedem kod kuće. Žalimo se jedno drugom na kišu, ne iz sklonosti kao engleskom tipu konverzacije niti zbog toga što smo kao par istrošeni pa nemamo o čemu drugom. Kesa mi ispada iz ruke, objašnjavam to pospanošću, posle deset metara kesa mi ponovo ispada iz ruke, objašnjavam to nataloženim umorom, pred zgradom mi kesa treći put ispada iz ruke i već slušam o tome kako sam bezvoljan i trapav. Uz neizbežni refren da kao i svaki površni bodibilder u ovom vremenu sveopšte refleksivnosti kako otvorim oči razmišljam o promerima proteina, ugljenih hidrata i masti. Ne bunim se, ne samo zbog toga što su takve pridike dosadne i ama baš ništa neće promeniti u mom preuskom pogledu na svet, već i zato što nekako ne mogu.Ovog jutra ne mogu. Od trenutka ulaska u stan pogledom tražim krevet, bakaluk spuštam na prvu stolicu tek u prilog tezi koliko sam opterećen. Ležim obuven, srećan zbog konačne horizontale, ali nešto nije u redu, nešto se dešava, ali meni, što je inače prava retkost, nedostaju reči da objasnim ove čulne senzacije. Nije umor, više je obamrlost, hoću da ustanem. I tada, svom težinom završavam na podu pred nogama zapanjene polovine, koja sad ne zna da li je do trapavosti ili umora, do prosidbe sigurno nije i njoj je jasno da bi ja to bolje smislio, a kako izvodim čudne pokrete u nameri da ustanem, sva objašnjenja padaju u vodu. Nije bilo neophodno mnogo vremena da utvrdim da je leva strana mog tela oduzeta, ali gotovo sasvim, ali je zato bilo neophodno minuta i minuta da se nekako nađem na stolici.-Koliko imate godina? - pita me glas iz slušalice na čije sam javljanje čekao dobrih četvrt sata što ne bi bilo tako strašno da nema onog jezivog, hipnotišućeg automata koji ponavlja nemojte prekidati vezu.Naime, toliko je besmisleno i iritantno da sam nekoliko puta razmišljao da prekinem makar mi jedina alternativa njihovoj pomoći, koja je sve samo ne hitna, bilo prepuštanje ćudima proviđenja.
-33 - odgovaram i čekam dalja uputstva.
-A, pa nije vama ništa - glasu je laknulo i on polako prelazi u cvrkut - lezite i podignite obe noge u vis, vi ste se samo malo uplašili.
-Da, ali zbog čega se ovo dešava? - o medicini ne znam mnogo, ali znam da bi za raznorazna neobična stanja trebalo da postoji objašnjenje ili bar interes belih manitila da do njega dođu.
-Verovatno umor, iscrpljenost, jeste li merili pritisak skoro, da niste često direktno izloženi klima uređaju - ovo se već skoro sasvim pretvorilo u ćaskanje, izvinjavam se meni nimalo različito od toga kada se dve komšinice nalakte na kapiju i krenu da naukuju, sa toplim, ohrabrujućim savetom da ako se stanje pogorša, a neće sigurno, odmah nazovem ponovo. Kako ću znati da li se pogoršalo odnosno da li sam sada malo oduzetiji nego što sam bio pre pet minuta, te kako uopšte odrediti progresiju oduzetosti u vremenu, ne znamo ni polovina ni ja. Ali, ja znam, da kroz audio teror nemojte prekidati vezu neću prolaziti ponovo ni po cenu maločas pomenutog proviđenja, i sa tom mišlju spuštam slušalicu svestan da bi me srdačnije odradila mobilna telefonija koja mi dere kožu ali nikad ne zaboravi da mi čestita rođendan.Onako, automatski.
Ja nisam neki preterno odgovoran tip i kada je o zdravlju reč oduvek sam bio u fazonu kako ćemo, lako ćemo ili ma gde baš ja nema šanse, ali tog kilavog jutra od kojeg sam valjda samo ja u bloku a i šire bio kilaviji, nešto me je teralo da se prisetim ko mi je od prijatelja motorizovan. I, znate, život je čaroban (ovo ću reći još 15 puta sigurno) u svom nepredvidljivom razmahivanju stilskim figurama. Nema mu ravnog. U radijusu od deset kilometara, ma da se ne foliram u odnosu na celu Srbiju, bio je to prvi talas ekonomske krize, samo je moja bivša bolja polovina propisno lizingovana i iskusna za volanom. Ne možeš da ne pozoveš, ma koliko se sadašnja mrštila svesna da joj taksista ne bi pomogao u "utovaru" i eto preinteresantne slike na trotoaru ispred jednog novobeogradskog kineskog zida. Toliko neobične da se opasno rve sa zakonima verovatnosti i nužnosti. Nema veze, svi smo naši. Dve voluminizirane i oduzet rmpalija među njima, svaka drži jednu stranu tela, a on vuče nogu i gleda ih naizmenično željan da mu prospu neku utešnu o promaji i nemilosrdnim klima uređajima na poslu. Tek kada su mi, pred doktorkom Oliverom Savić s kojom sam za nepunih petnaest minuta premijerno imao čast, i usta pala na levu stranu, znali smo da će devetnaesti jun biti jedan sasvim neobičan dan. Pre ovog izvrtanja usana, obavljen je skener mozga koji u nedostatku izvesnih "kontrasta" što se daju intravenski , nije pokazao ništa nobično. Medicinski tehničar tužan zbog moje mladosti i zlog udesa, bio je ushićeniji od mene. "Odlično nemaš ništa u glavi", prokomentarisao je prezadovoljan što nije sprečilo medicinsku sestru, manje empatičnu ali sklonu presuđivanju i proricanju da zaključi - Što si bildov'o, bildov'o si. E kad bi nas samo od tih mudrih i ničim izazvanih komentara poštedeli, ništa drugo ne bi bio problem. Elem, prvo - sigurna i samopouzdana Hitna pomoć, a onda nestašica medikamenta u Kliničkom centru glavnog grada jedne države - svašta je tog jutra moglo da me preseli na nebo, ali, kao za inat, ja nikad odgovorniji prema sebi. Toliko o pozitivnim aspektima straha, ukoliko vam nije sasvim jasno koji su to. Ergo, hvala vam usta što ste se iskrivila koliko god sam u tom trenutku bio ubeđen da je doviđenja društvo staro bolji izbor.
-Milane, vi ste ozbiljno bolesni, moraćete da ostanete kod nas na odeljenju - govori, kao vojnik, doktorka Olivera Savić, koja nije dužna da pazi na toplinu svojih reči jer se za to nije ni školovala, a toplina, kao što smo videli u slučaju Hitne pomoći, može za čas posla da vas ubije.
-Možemo li da znamo od čega?-ljuta je bivša, jer smatra da sam zaslužio bar malo lažne nade i tetošenja.
-Objasniću vam - ne predaje se doktorka - ali pre toga morate da potpišete jedan papir.
Opet papir. Ovoga puta vrlo ozbiljan. Reč je o životu i smrti. To što bi da mi daju jedino može da me spase, ali i da me u nekoj procentaži od 30% (moj drug lekar tvrdi da je pedeset ali da ovih dvadeset namerno umanajuju zbog marketinga) ubije na mrtvo:). Nije mali rizik. Tako sam, 19.juna 2010., mimo svoje volje, naučio razliku između ishemije i hemoragije. Naime, prvo se odnosi na tromb koji sprečava dotok krvi u mozak, proces poznatiji kao moždani udar, a drugi na izliv krvi na mozak usled aneurizme tj.proširenja krvnog suda. Ova invazivna terapija za koju treba da potpišem zalažući svoju i samo svoju odgovornost, može da dovede i do hemoragije, a time i do vrlo verovatne večne japamjat.
Drama se nastavlja. Ja još uvek ne znam da proživljavam moždani udar, ovo malo pre je bio staromodni sveznajući pripovedač. Doktorka se obraća mojim ljubavima iz raznih vremena sa pitanjem koja će u moje ime potpisati papir. Insistira na brzoj odluci, jer kada se sve proteklo vreme od prvog ispadanja kese iz ruke sabere, nije još puno ostalo ili, da opet citiram malo lekarske direktnosti -Imamo pola sata da vam spasemo život. Eh, da sam poslušao hitnu i samo podigao noge u vis? I tu se konačno budim, onako oduzet i iskrivljen. Ljubav je ljubav, a odgovornost je odgovornost. Ne mogu da dozvolim da bilo ko to potpisuje umesto mene, posebno ukoliko se uzme u obzir trajnost današnjih romansi. Futur je u tom smislu najneizvesniji glagolski oblik i obično ga menja futur II, tzv.egzaktni (budem bio/la sa tobom) . Što bi neko do kraja života dilovao sa žvrljotinom koja je presudila nekome iz prohujalih vremena?
Nisam imao problema sa potpisom. Znao sam da nije moje vreme. Da me pitate kako, nemam ideju. To je ono što izmiče svakoj racionalnosti. Jednostavno dan je bio odvratan za umiranje, da ne poželiš da zamoliš one koji ostaju da ostave otvoren balkon. Ta Lorkina pesma mi je prolazila kroz glavu - Kad umrem ostavite otvoren balkon...Nisam uradio ni deset posto ne onoga o čemu sam maštao nego onoga što sam znao da mogu. Smrt me je samo pozvala na randevu, samo je flertovala kako bih shvatio da bi trebalo da poradim na svojoj vezi sa životom. I kada samo namiguje smrt je baš onakva kakvom je opisuje Frida Kalo, ružna, ćelava gospa. Montenj je opet pisao da filozofirati znači navikavati se na smrt i da bi trebalo živeti u kući sa pogledom na groblje, ali ja nisam imao vremena da u toj misaonoj praksi a ni građevini uznapredujem.Sva sreća moja desna ruka je funkcionisala sasvim dobro. I kapljice polako kreću. Starija, bivša polovina plače al'onako da ja ne vidim, mlađa, neko 85.godište, se smeje iz nelagode. Prvi put u ovakvoj situaciji, ne zna da li da beži ili da izbaci uzdah bola, rečju - ni luk jela, ni luk mirisala.
Ostalo je istorija. Sasvim običan dan je isprva ličio na Dan mrmota, onda se munjevito pretvorio u Dan D, a završio dugim razmišljanjem nakon uspešno primenjene terapije i borbe sa suzama svih koji su to popodne bili u poseti ili su se javljali preko svih raspoloživih sredstava komunikacije. Krajem tog leta, oporavio sam se sasvim. Malo je falilo da me na klinici za rehabilitaciju proglase fenomenom žaleći što nisu imali kameru da snime u kakvom sam stanju došao. Na stranu što sam filmičan i zanimljiv, mogao sam da uđem u neku buduću disertaciju u slici i dijagnozi. Vezu sam prekinuo posle dva meseca, u toku oporavka, iz čistog poštenja prema sebi i drugoj strani, da se izrazim precizno. Nisam mogao da gledam nekoga ko ni kriv ni dužan troši jedno leto svoje mladosti sedeći kao fikus pored nekoga ko se silom prilika pretvorio u fikus. Koliko god privremeno to bilo. Plus da ne pominjem osuđenost na misionarsku pozu, jer su ostale teško izvodljive. Što bi to neko trpeo, a jasno sam, iza uvek spremnog osmeha što takođe traži napor i kapa dole za isto, video da se o trpljenju i radi. Prezirem konvencije, obzirnost, kurtoaziju. Znao sam koliko je teško posmatrati sve to. Znam koliko je tzv.istinska posvećenost danas podjednako mitska, kao i rođenje Atene iz Zevsove glave. O ljubavi da ne govorim. I sve što sam mislio, video sam i osetio. U ovakvim situacijama, za čoveka je najbolje da se oproba u ulozi stepskog vuka. Nije prijatno, ali čeliči. I, ruku na srce, jedino u takvoj poziciji - nema laži. Čemu inače služe velike katastrofe u životu? Da vidiš možeš li da učiš na najbolniji mogući način ili si prosto budala pa šta bude biće. Pomenuo sam na početku teksta "one noći". Ništa strašno, to su vam tripovi na suvo, kojima je uzrok iznenadni nalet straha. U slučaju ove bolesti, manifestuju se kao umišljanje da trneš i da imaš izmenjene senzibilitete leve i desne strane tela. Onda zoveš taksi i veštičariš po Urgentnom, dok ti ne koknu bensedin i ne pošalju u sobu za privremeni odmor dok se flašica ne isprazni.
I da, da ne ostanem dužan, zbog čega se sve to desilo nekome ko je, po svim naučnim pretpostavkama, suviše mlad za moždani udar. Nisam završio kao X file, tajna se krije u "skupu faktora". Stres u prevodu - "Prihvataj sve poslove koji ti se nude, znaš i sam kakvo je vreme i da gomila ljudi uzalud pokušava negde da se udene". Dečački snovi u prevodu - "Rođen si u sportskoj porodici, a čitav život vukljaš neke knjige što je dovoljno za etiketu crne ovce o kojoj više niko i ne razmišlja a kamoli pominje , ali tebe decenijama kopka onako, unutra." Dikati i citati u prevodu - "A da se zategneš malo, neće da ti škodi". Na sve to dodati ličnost koja šta god da radi završi u ekstremu pa se tako krvnički i, moram da naglasim iskreno, zaljubi u gvožđuriju, pobedničke mantre tipa - "Možeš sam, može sam, ajde sam", treninge i očigledne promene koji oni nose sa sobom i uz novinarski život, ubitačno kaloričnu ishranu (masa jeste seljačka, ali je mama!),neuredno spavanje, ličnu alhemiju (na potpitanja ne odgovaram :)) - rezultat je moždani udar, 33.godine, rejon slepoočnice, desna strana.
Šta bih vas posavetovao? Ništa do jednog - ukočite na vreme. Gotovo sve što želimo u životu, ostvarivo je. Nema nedosanjanih snova, moj oporavak to potvrđuje. Sediš i celo leto fokusirano gledaš svoj palac terajući ga da se pokrene, onako pobednički, nagore. Pomažeš se tzv.asocijativnim radnjama radeći isto sa palcem zdrave ruke. Znaš da je jedna tako sitna stvar od kosmičke važnosti za tebe i da ti je nedeljama neizvodljiva, ali to je ono polje na kojem, posle svega, moraš da se trudiš. Imao sam pored sebe "kolegu po ishemiji" novije "godine proizvodnje" od mene koji nije maštao o tome da ponovo pokrene šaku, već o tome da dobro prođe na komisiji za invalidsku penziju. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da je njegova bolest bila njegov lični koncept, što je, da se ne lažemo, bila i moja ali na drugi način. Ja nisam maštao o tome da se na tako tragičan način operem od svega i da steknem alibi za sve od čekanja u redu do krupnijih životnih obaveza, već da se oprobam u komičnoj igrici poznatoj kao "Možemo li imati sve". I to po cenu svega uz maksimalo ignorisanje svih alarma (recimo dve godine ranije, skok pritiska na poslu, hitna je tada ipak došla, a moj "skor" je bio 220 sa 120). Moj sapatnik iz tih jezivih meseci na odeljenju klinike u Sokobanjskoj u kojem stanuju samo eminentna gospoda Alchajmer, Parkinson, Udari i Tumori, se na taj način svetio svom ocu. Vraćao mu je sopstvenim neuspehom u lečenju za sve ono što mu je ovaj godinama zamerao. Tako ga je kažnjavao. Terao si me na to i to, želeo si od mene to i to, očekivao si to i to, tražio si da budem takav i takav - vidi me sad! Pogledaj me!Moj alarm je imao drugačiji zvuk. Najranjiviji smo kad poverujemo da smo svemoćni i iznad svega. Da to nešto strašno neće baš nas. Bez razloga da li baveći se time čime se bavite slušate sebe ili zadovoljavate tuđe standarde što nikako nije dobro, ukočite na vreme i sve sos meru. Jednostavna filozofija u čijoj pozadini leži jako komplikovana dilema - Da li zaista, ali zaista volite sebe?
Zapitao sam se to mnogo puta nakon što sam stigao na isto odeljenje sa vremešnom gospodom koja nije mogla čudom da se na čudi posmatrajući me. Ipak, trenutak jezivog otrežnjenja bio je moj izalazak na ulicu nakon petnaest dana provedenih na Urgentnom centru. Imao sam slobodan vikend pre primanja na kliniku za rehab u Sokobanjskoj na Dedinju. Znate, svetovi su tako čudni, tako lako nastaju, neverovatnom brzinom se ljudi u nekim mikro okvirima povežu. Čini mi se da nas najbrže povezuje, kako bi mi Srbi (da ovo sam ja napisao) rekli, muka. Teška muka i zajednički cilj. Možda je ozdravljenje jedini cilj na čijem postizanju ljudi ne zavide jedni dugima. Bolestan čovek lako prašta uspeh. "Drži se momčino i pamet u glavu", sve što su mi moji "ratni drugovi" poručivali otprilike staje u ovu poruku. Poneki savet pride. A ja sam ih gledao tako kao da ih čitavog života znam. Sve im je bilo u očima. Nikada nisam imao više razumevanja, nikada više tolerancije. Opraštao sam im i veličanje Mladića koji je u to vreme još bio odmetnik, i što im je Žika Šarenica bolji novinar od Brankice Stanković i što su demokratiju doživljavali kao scenario iz najmračnijih dubina pakla. Ali, to je čovek, čovek sa svojim bagažom, sa svojim razočaranjima, zabludama, čovek koji bi još uvek nešto hteo, nešto bi rekao, pustio uzdah, krik, kletvu ili blagoslov. Mi smo u toj sobi bili svet za sebe. Jednaki. I onaj, moj omiljeni inače, rumeni domaćin koji je šlogirao psujući televizor za vreme trajanja utakmice, sve zalivajući svoj bes na reprezentaciju šljivovicom i šnitovima bele slanine. I jedno i drugo je sam pravio, kuvao, klao, sušio. I onaj drugi, šumadijski rmpalija, sav zapanjen kako on tako da najebe i tu se neko ozbiljno zeznuo u proračunu. I prelepa šezdesetogodišnja plavuša, žena osmeha stvorenog za ulje na platnu, decentna, tiha, odmerena. I bučni borac protiv svih nepravdi čovečanstva na krevetu do mog, sav u parolama i ljutnji, ogorčen a opet neverovatno iskren čovek uporan u svom uverenju da lekari ama baš ništa ne znaju i dosledan u svom recitovanju stihova kad god se malo zamisli ili kad razgovor umine - neću leka ni lekare zovite mi neimare, sagradite most bez kraja, most do mog zavičaja. To je ta naša ekipa u sumornoj sobi, između boca sa infuzijom, natakazni sa bananama i najružnijih papuča na svetu. Svi smo, po prirodi stvari, želeli da što pre odemo kući. U neki svoj zavičaj. Želeli smo negde da se vratimo. Ne mogu da opišem svoje uzbuđenje tog dana, kada sam konačno pušten na vikend. Ljutio sam se na oca kome je trebalo čitavih pola sata da isfotokopira otpusnu listu. Ne znam sa čime bih mogao da uporedim to iščekivanje. Ako pomenem rezultate ispita, ljubavne sastanke, perone i aerodrome - sve mu to dođe kao čista blasfemija, pošalica u odnosu na čovekovu glad za slobodom. Za trotoarima i ulicama, za nebom iznad glave. Nije mi bilo nimalo prijatno kada sam se konačno tu našao. Da, tu na trotoaru Knez Miloševe ja sam bio stranac, neko ko strašno odudara i koga grad ne razume. Jebiga, ta famozna sloboda nikad ne ume da peva kako treba. Grad ima svoju brzinu, svoj ritam i svoj nehaj. A ja sam bio invalid sa rukom koja visi i nogom koja šeleda u stranu i od hoda pravi vratolomiju. Prespor. Sporiji od svakog ko je prolazio pored mene. Upadljiv. Smetalo. Inspiracija i uteha za svakom ko je tog dana uobrazio da ima nerešiv problem i tek bi u susretu sa mnom shvatao da to zapravo nije ništa sve dok može da hoda normalno i da koristi obe ruke. Beograd je tako brz, gotovo furiozan što sam negde u teoriji znao dok sam bio deo te iste trke, sada sam samo želeo da se vratim u svoju bolničku sobu. Tamo je moj hod bio normalan, tamo moja ruka nije predstavljala razliku. Tamo su se čudno osećali oni koji na dve noge dolaze u posetu, oni su odudarali. Za njih je sporost našeg sveta bila neprihvatljiva. A mi smo bili takvi kakvi jesmo, želeli smo da im se pridružimo jednog dana, ali tu, među tim zidovima, kao na sopstvenoj planeti, nismo se osećali kao stranci. Hodao sam do automobila i brže bolje iz samosažaljenja i nelagode, pobegao sam u književnost i filozofiju. Umesto misli o tome da li ću se ikada pridružiti ekipi opuštenih šetača, razmisljao sam o Sartru i njegovom probijanju ljuske koje čoveka čini čovekom-među-ljudima. To podrazumeva dodir sa drugima, izbore, ograničavanje slobode. Svet je dobio još jednog što malo šta može sam, bio je nekada tu a sada se vratio neslavno redizajniran i pitanje je šta će učiniti sa sobom a i sa vama. Eto tako nam se ta naša čitanja vraćaju u životu te nije fraza da je čitanje sigurno bogaćenje.Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, taj moj zlehudi udes (avaj, mrtvi živote!- Shakespare), daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu i kraj. Ali, kada vam fizioterapet u Srkiju kaže da će za vas najveći uspeh biti da do kraja leta uspete u brzom potezu da spojite palac i mali prst, onda možete da malo prečešljate po agendi svojih sekiracija i problema. Samo da im malo zavirite u stvarni značaj i uporedite ga sa značajem koji im vi pridajete.
A ja sam tog leta jutarnju kafu pio u Srkiju. Taman se oduševim što je Sokobanjska dnevna bolnica, pa možeš čitav dan, sve do 01h da blejiš napolju, da se prošetaš do Pinka ili do Cecine kapije, pa još i kafe Srki u bolničkom krugu, pa niske cene, pa trafika više nego na Trgu Republike, zelenilo, mlado osoblje na praksi, šala šalu stiže...kad, jednog jutra, radostan što ću obnoviti svoj stari ritual o kojem sam pisao u tekstu Zapanjena dolina, stižem u Srki. Espresso, jedan dozvoljen dnevno, novine, tišina, nigde ne kasniš, mobilni nem k'o mumija, para k'o blata jer ti svi nešto guraju u bermude kad dođu u posetu. Malo mi je falilo da prestanem da žalim za otkazanim Rovinjom u kome je u to vreme trebalo da se sunčam. Srki, razmišljam dok čekam espresso, baš lepo ime. Nekako veselo. To je sigurno gazdin nadimak. I onda sasvim slučajno, spustim pogled i vidim ono što piše sitnim slovima ispod. Srki je zapravo skraćenica od SPORTSKO REKREATIVNI KLUB INVALIDA. Leta 2010. tu sam dva meseca pio jutarnju kafu. Tu sam, čitajući ta slova, shvatio da je svaki čovek, kao što kažu, dete svojih postupaka. Sad, u ovo vreme rigorozne korektnosti, moram da napomenem, mada mislim da je jasno, da meni nije smetalo to što sedim u klubu namenjenom manjini čiji sam deo mesecima bio, već zbog toga što je to bio moj sudar sa sobom, sa stvarnošću, sa nečim što nije moralo tako biti, što je teško, bolno, što smanjuje mogućnosti, što je do juče bilo SF scenario.
Sećam se jedne gospođe koja me je zatekla u baštici Srkija. Žena kačila zavesu nestrpljiva da sačeka nekog mlađeg i spretnijeg i pala sa hoklice. Povreda je već sanirana, gospođa dobro hoda i ne bere više brigu da li će da štirka zavese svake druge nedelje. Sama tako kaže sa namerom da istakne da je, u šezdeset osmoj godini, naučila nešto u životu. Dosta sam ja ribala kao čistačica da me ne bi pljuvala kurta i murta - zaključije trijumfalno, ali ja je čudim - Što bre sine, piješ kafu u Srkiju, plaćaš devedset dinara, kada ima divan kapućino za upola manje tamo na odeljenju, baš gde ste vi, šlogirani. I ko normalan može da se ne nasmeje na ovakvu opasku. Da ponovim - život je čudo. Nema dalje. Kad se razmahne ironijom, sarkazmom, metaforama, crnim humorom možeš samo da zineš i da mu aplaudiraš na umeću.
Činjenica da mogu da sa tako mnogo humora govorim o svemu ovome, iako ponekad kad naletim na kopiju otpusne liste, poželim da se vratim samo dva dana pre mog ličnog velikog praska ali sa ovim znanjem pa da vidmo ko će koga da udari, pokazuje da sam na putu da se izmirim sa sobom. Bilo kako bilo, ostao sam veran sebi. Dan pre udara postavio sam rekord (ovo je staršno smešno iz sadašnje perspektive ali mi, ljudi, smo prosto takvi u značaju koji pridajemo svojim delima) kada sam "izbacio" dvesta kilograma sa grudi bez ikakve pomoći osim nadzora i bodrenja. I danas čuvam tu fotografiju koju je moj ponosni trener snimio mobilnim, nego kako (ceo fazon) kao uspomenu na nešto u čemu nisam uspeo a što sam jako voleo. Svako od nas mora imati neki takav trenutak. Da bi trajao, potrebna je samo mera. Uzalud sam onoliko čitao Eshila čija je etika mere, kada je narušena i poremećna, u osnovi tragičnih postupaka njegovih junaka. A zna se šta sa njima bude na kraju. Bez obzira na količinu gneva koji je i danas u tragovima osećam ne mogu da ne ponovim onu staru, za koju sam u svojim nadobudnim godinama, mislio da je banalna i sitnodušna - Najvažnije je sačuvati živu glavu.
beleška: ...tako sam počeo ozbiljno da blogujem ne znajući kako da objasnim, a da to ne bude manipulacija i bljutava patetika, onima koji su mi zamerali zbog toga što svaki dan izbacujem tekstove i zauzimam mesto u koloni..bio je to jedini način da preživim svoju stepski vuk fazu...ali, eto, ostalo je nešto iza svega, još malo pa ću sasvim da poverujem u onu Vorholovu - Nema boljeg iskustva od lošeg iskustva...Uživajte ljudi!
ne znam zašto, nekako mi ide uz tekst...