I sada pokatkad, jedan davnašnji san kao tamna kiša siđe na polja senki.
Slušam taj romor, zev prošlosti na rubu dugih noći. Pomera vazduh koji se ruši i pretvara u svetlucave čestice, suve od lišća topole i plamena voštanice.
Daleke obale bivaju još dalje, ali vidljivije. One bliske – poslednja čistilišta pred svanuće.
Svet ovaj uzmi onakvog kakav jeste: ubog i nezdrav, blistav i silan. Oproštaj će ti dati i kada za njega ne moliš.
Ali, drhtaji ostaju, za šetnju nekim novim poljima senki. Kao nerazgovetni odjek oluje koja prođe, a da za sobom ne ostavi trag.