Autor: Rodoljub Šabić
Na ulasku u jednu centralnoameričku republiku na tablama piše - „Bienvenidos a Republica banana" - dobrodošli u banana republiku. Pozdrav (bi trebao da) podseća na to da je zemlja u koju se ulazi, Honduras jedan od najvećih proizvođača banana na svetu. Ali, neminovno, izaziva još jednu asocijaciju.
Jer baš u Hondurasu je pre jednog veka stvoren famozni geopolitički pojam „banana republika" - pežorativna oznaka za zemlje u kojima je stanje ekonomskih, političkih, pravnih, ukupnih društvenih odnosa, sa aspekta kriterijuma razvijenog, uređenog sveta inferiorno. Proizvodnju i tržište banana, a tako i celu ekonomiju ove zemlje kontrolisalo je nekoliko stranih, uglavnom američkih kompanija koje su konstantno širile svoj uticaj. U leto 1910. jedna od njih Junajted Frut Kompani, je čak organizovala obaranje režima koji nije hteo da joj, protivno zakonima svoje zemlje, da ustupke koje je zahtevala. Zamenila ga je drugim koji je to spremno učinio i tako u međunarodni geopolitički rečnik uveo pojam koji je označavao siromašne zemlje centralne i južne Amerike u kojima je uloga prava i institucija dekorativna sa velikom nezaposlenošću i socijalnim razlikama, kriminalom i korupcijom i predominantnim uticajem stranog kapitala i korporacija. Vremenom je termin izgubio svoj geografski kontekst. U izvesnoj meri je evoluirao, ali je ostao aktuelan i danas se odnosi na države koje ne poštuju princip vladavine prava, koje zakone podređuju raznim interesima i posebno one u kojima je odnos prema stranom kapitalu preterano „uslužan", servilan.
Naša zemlja, nažalost, nije proizvođač banana. A valjda je jasno da nikako ne bi smela dozvoliti da oznaku „banana republika" zasluži na onaj ružniji način. I upravo zato ozbiljnu pažnju zaslužuje „objašnjenje" koje je Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja ponudilo za neverovatan postupak - dostavljanje Savetu za borbu protiv korupcije velike količine cenzurisanih, potpuno „zatamljenih" aneksa i priloga uz Ugovor o zajedničkom ulaganju naše zemlje sa Fijatom.
„Objašnjenje" se svodi na to da sve uskraćene informacije predstavljaju nekakvu „poslovnu tajnu" kao i na to da su cenzuru dokumenata „izvršili ljudi iz Fiat-a". Zbunjujuće je iz bar dva razloga. Prvo, jer dokumenti naših organa vlasti uopšte ne mogu biti klasifikovani kao „poslovna tajna", imajući u vidu da Zakon o tajnosti podataka usvojen još pre dve godine uopšte ne poznaje taj termin u okviru nomenklature tzv. klasifikovanih podataka. I drugo, važnije, jer stavlja pod znak pitanja nešto što je u svakoj suverenoj zemlji, nezaobilazno. Postupanje po zahtevima upućenim organima vlasti i pogotovo odlučivanje o njima mora biti isključivo stvar organa vlasti, a već sama „ideja" da bi ih u tome mogli zamenjivati službenici privatnih kompanija je doslovno neverovatna. O realizaciji da i ne govorimo.
Načelno, naravno nije sporno da se u ovakvim ugovorima može predvideti da su određene informacije poverljive i da se shodno tome javnosti može ograničiti pristup. Tu je reč, pre svega, o informacijama čiji izvor je sam strani partner, informacijama koje njemu „pripadaju" (tehnička i tehnološka rešenja, planovi proizvodnje i plasmana, marketinški planovi, njegove finansijske konstrukcije...), pa je shodno tome opravdano da javnosti ne budu dostupne osim uz njegov pristanak. Kao takve one mogu, naravno, od strane našeg organa vlasti, na način i po proceduri predviđenoj našim zakonom biti i zaštićene. Ali, mogu li takav tretman imati sve informacije? Mogu li i one koje su javnosti neophodne za ocenu, sa stanovišta javnih interesa, opravdanosti raspolaganja naše strane javnim novcem i resursima (ustupanje državne svojine, subvencije i drugi podsticaji, oslobađanja od poreza...)?
Ovakva „objašnjenja" očigledno ne doprinose otklanjanju već prisutnih dilema, naprotiv. Šta sve može da stoji iza njih, teško je reći. U jednoj, možda najboljoj varijanti to bi moglo da bude uverenje da se garancijom apsolutne tajnosti mogu animirati i privući strani investitori. Ali, ni to nije ni opravdanje, ni istina, već krupna zabluda. Ozbiljnim investicijama tajnost u preteranim količinama sasvim sigurno nije potrebna. Za njihovo toliko potrebno prisustvo na našem prostoru treba obezbediti druge, mnogo ozbiljnije i vrednije pretpostavke, savremene zakone i njihovu doslednu primenu, efikasnu pravnu zaštitu, ekspeditivan rad uprave a, sasvim sigurno i - neophodan nivo samopoštovanja.