Pršti pršti bela staza, evo Deda Mraza, a s Deda Mrazom, kako i dolikuje, dolaze i silne zimske čarolije.
Tako meni pre neki dan, preko deteta, stiže ponuda škole za Novogodišnju žurku - program za niže razrede. Dakle, ne pozivnica da dođem na novogodišnju priredbu, pa da se divim kako su i šta deca sve u prvom polugodištu naučila i savladala, pa sad prikazuju, nego bukvalno PONUDA da dete prisustvuje Novogodišnjoj žurci. U školi. Za pare.
Cena - prava sitnica: 550,00 dinara za dva sata. Što će reći da roditelj koji prima prosečnu platu u ovoj zemlji Dembeliji mora da radi više od dva sata, e a da bi zaradio za dva sata Novogodišnje žurke svog deteta. A oni koji rade za minimalac, moraju da rade i celih pet sati za ta dva dečija sata.
A u ta dva sata: sendvič ili čoko-kroasan i sok, ali i latino koreografije i salsa i muzički semafor i muzičke poze i muzički šešir i limbo dance i brzi limbo dance i zlatna kapija i novogodišnji ples i Deda Mraz. A Deda Mraz deli 'bone.
Ponuda potiče od Saveza za sportsku animaciju i sportsku rekreaciju Srbije. To, valjda, zato što u školi nemaju fizičko redovno, pa da bar za Novu godinu imaju intenzivno dvočasovno razgibavanje. Za pare. I to ne za one što ih škola zarađuje izdavanjem sala za fizičko, već za roditeljske.
Gledam onu ponudu, pa ne znam da li da se smejem ili da plačem.
Kad su naše škole prestale biti mesta na kojima deca pevaju, i postala mesta na kome se deci pušta muzika?
Kad su naše škole postale agencije za promociju i prodaju usluga profesionalnih animatora?
Kad su naše škole postale mesta na kojima Deda Mraz deci deli bombone?
Gledam u onaj priheftani papirić uz ponudu, i mislim se gde da potpišem: ispod SAGLASNA ili NISAM SAGLASNA?
Sve u meni vrišti da nisam saglasna.
A onda me dete pogleda svojim velikim očima i... više ne znam da li sam saglasna ili nisam.
Šta ću jadna, 'oću-neću, 'oću-neću, 'oću-neću... pod teretom školske emotivne ucene, na kraju potpišem da 'oću.
Božemeoprosti.
I sad čekam da mi ispostave uplatnicu.
Valjda neće keš da traže?!