SloboBorise etnopsihologija

Doček današnje ponovljene poruke nemačke kancelarke Angele Merkel srpskoj političkoj nomenklaturi još jedan je u nizu otužnih dokaza ovdašnje dominacije neznanja, neobaveštenosti, neinformisanosti, sujeta, uobraženosti, ignorancije, inata, demagogije, strančarenja, nepriznavanja realnosti... Jednom rečju, nep(repo)oznavanja duha vremena.

Zašto je to naše istorijsko prokletstvo? Da li se radi o civilizacijskom usudu ili o nemanju kolektivnog talenta za politiku?

Odgovore sam pokušao da nađem čitajući knjige Isidore Sekulić, Cvijića, Dvornikovića, Jovanovića, Andrića, Selimovića, Vinavera, Pekića, Kiša...

I naravno, knjigu entologa Bojana Jovanovića "Karakter kao sudbina" (izdavač: Narodna biblioteka "Stefan Prvovenčani", Kraljevo, 2002.)

Da mi opet neki od blogera ne bi zamerili na površnosti, kao u slučaju in memoriam bloga posvećenog Kristoferu Hičensu, predstavljam sjajan prikaz ove knjige iz pera poznatog psihijatra Dušana Kecmanovića pod naslovom „PROKLETSTVO PAGANSKOG":

Rodjena sredinom devetnaestog stoljeća, etnopsihologija je, vremenom, gubila na značaju. Nejasno odredjen predmet istraživanja, neujednačene istraživačke metode, sve veće mješanje naroda, i silne zloupotrebe etnopsihologije učinili su da se na nju gleda sa sve više skepse.
Uprkos toga, u vrijeme velikih medjunarodnih pometnji, često se želi utvrditi da li narodi koji su predmet zanimanja imaju neki poseban etnopsihički obrazac koji bi mogao pomoći da se bolje razumije njihov način ponašanja, mišljenja, njihovi vrijednosni stavovi, uvjerenja, predstave. Ili se pak, na žalost češće, želi pružiti "naučna osnova" stereotipima koji su, kako je primjetio čuveni psiholog H. J. Ajzenk, najotporniji na području nacionalnih razlika.
Bojan Jovanović, pisac zapaženih studija o magiji, smrti i srpskim obredima, u knjizi "Karakter kao sudbina" postavio je pred sebe trostruki zadatak. Prvo, da rehabilituje etnopsihologiju, drugo, da kritički prikaže doprinose Jovana Cvijića, Vladimira Dvornikovića, Slobodana Jovanovića, Vladimira Velmar-Jankovića i Petra Džadžića identifikovanju nacionalnog karaktera Srba, odnosno Jugoslovena, i treće, da ponudi vlastito vidjenje psihičkih karakteristika srpskog naroda.

Jovanović uočava osnovne sporne tačke svakog nastojanja da se identifikuje mentalni profil pripadnika jednog naroda, a to je prije svega odnos individualnog i kolektivnog, i trajnost karakternih crta. Brojna su otvorena pitanja. Na primjer, da li je kolektivna mentalna matrica jednog naroda zbir psihičkih karakteristika njegovih pripadnika, ili entitet za sebe? Dalje, da li se pojmovi individualne psihologije mogu primjenjivati u objašnjavanju osobenosti cijelog kolektiva, ili bi u interpretaciji fenomena grupe valjalo koristiti pojmovnik grupne psihologije. Jovanović je sklon da psihičke karakteristike jednog naroda prepozna u psihičkom sadržaju kulturnog obrasca konkretne zajednice. Zato, smatra on, otkrivanje kolektivnog duha i počinje istraživanjem oblika tradicionalne kulture zasnovane na zajedničkim kolektivnim predstavama.

Na pitanje kolike su trajne crte nacionalnog karaktera, Jovanović ispravno uvidja da kulturni obrazac jedne zajednice nije dan jednom za svagda, pa je, samim tim, promjenljiv i njegov psihički sadržaj. Uvjeren da vrijeme etnopsihologije nije prošlo, autor se zalaže za neku vrstu kritičke etnopsihologije, koja bi bila vrlo bliska psihološkoj antropologiji.
Što se tiče Jovanovićeve analize našeg etnopsihološkog nasljedja, ona se ograničava na iznošenje osnovnih ideja autora, koji su se na sistematski način bavili proučavanjem nacionalnog karaktera Srba. Jedino je, rekao bih, suviše kritičan kada je u pitanju Dvornikovićeva "Karakterologija Jugoslovena", smatrajući je velikim promašajem u mjeri u kojoj je pisana za potrebe jedne ideje, a ne na osnovu "stanja na terenu". Mišljenja sam, naime, da, bez obzira na brojne razlike medju narodima druge Jugoslavije i to što svaki od njih ima vlastitu kulturnu matricu, svi oni dijele i jedan jedinstven kulturni obrazac.

Najzanimljiviji je završni dio knjige u kojem autor iznosi svoj pogled na prirodu i porijeklo nacionalnog karaktera srpskog naroda. Njegova polazna pretpostavka je da je poznavanje religijskog života važan činilac za utvrdjivanje psihološke osnove karakternih crta jednog kolektiva. Jovanović smatra da je za narodnu religiju Srba karakterističan spoj paganstva i hrišćanstva. On to stanje izmedju paganstva i hrišćanstva smatra odgovornim za odsustvo čvršćeg duhovnog uporišta i konfuznost vjerskog identiteta Srba. Sva pogibeljnost tog prelazničkog mentaliteta dolazi do punog izražaja u prelaznim razdobljima i kritičnim životnim situacijama, u kojima se, kako kaže, u punoj mjeri ispolji paganska lakovjernost, povodljivost, anarhoidnost, impulzivnost i iracionalnost.

Jovanović koristi mehanizme iz individualne psihologije, kao što su, na primjer, identifikacija sa agresorom i natkompenzacija da bi objasnio negativne crte nacionalnog karaktera Srba: nizak prag tolerancije, krutost u mišljenju i ponašanju, isključivost, sklonost radikalnim rješenjima, nesposobnost da se konflikti riješe bez ratova i ogromnih žrtava, nesposobnost da se uči iz iskustva, impulzivnost, velika preosjetljivost na kritike koje se shvataju kao izraz nedobronamjernosti ako ne i neprijateljstva, sklonost precjenjivanju sebe i samohvalisanju.
Da bih ilustrovao rizik konceptualnog približavanja individualnog i kolektivnog u interpretaciji fenomenologije i geneze nacionalnog karaktera, primjetio bih da psihijatri rečene negativne crte nacionalnog karaktera Srba na individualnom planu prepoznaju kao crte koje su tipične za nezrele ličnosti ili, još češće, psihopate (poremećaje ličnosti).

Jovanović ispravno uočava promjenjivost značenja osobina u različitim socijalno-istorijskim kontekstima. Tako, na primjer, isticanje svoga ponosa kao načela beskompromisa i kruto pridržavanje odredjenih principa do ostvarenja postavljenih ciljeva mogu da imaju pozitivno značenje u vrijeme borbe za opstanak, ali, u uobičajenim životnim prilikama, ove osobine dobijaju značenje gordosti, inata i tvrdoglavosti, koji "postaju svrha samom sebi i smetnja traženju primjerenijih životnih odgovora".

Postavio bih pitanje: kada su, u kojim davnim kulturno-istorijskim okolnostima formirane pretpostavljene crte nacionalnog karaktera Srba, kao što su u rečenom smislu osjećanje ponosa i dostojanstva i koliko vremena treba da prodje da bi nove okolnosti formirale neke nove crte nacionalnog profila. Do tada, narod će ispaštati. Tesko je reći - da li svojom zaslugom ili svojom krivicom.

Jovanović je nedvosmislen. Izvor zla je u paganskom elementu narodne religije. "Za razliku od hrišćanske vrednosne hijerarhije, prema kojoj je dobro uvek iznad zla, paganska merila vrednovanja se zasnivaju na etičkoj relativnosti, prema kojoj je zlo učinjeno zbog odredjene koristi i pretpostavljenog dobra ima za počinioca pozitivno značenje, ali kada se to isto učini njemu, onda ga on kvalifikuje negativnim vrednosnim znakom". (str. 156)

I ako vjerujete u postojanje nacionalnog karaktera jednog naroda, i oko sumnjate da tako nešto uopšte postoji, knjigu "Karakter kao sudbina" treba da pročitate. Ona je izazovna i korisna. A vrijeme će pokazati da li će srpski narod postati samo ili većinom dobar kada paganski elemenat, nadati se, nestane iz njegove (narodne) religije.