Često me, dok kroz glavu procesuiram vesti, čitam blogove kojih ima ovde odličnih, koji na dobro artikulisan način govore o tome koliko smo, kao društvo, duboko otišli u tamo odakle se ne vraća, prožme taj osećaj bespomoćnosti, svest o tome da nam nema spasa, da izumiremo sporom i bolnom smrću. Tada mi se ti, već svakodnevni ispadi raznog polusveta čine kao metastaze u ispljuvku, samo pokazatelj toga koliko smo neizlečivo bolesni. I šta sad još ima koji moj da se piše o tome kad nam i onako nema leka?
Pre nekog vremena imao sam nesrećan povod da pišem o ponašanju Telenora. Nije mi bio cilj da vodim neku donkihotovsku borbu protiv Telenora, više sam želeo da skrenem pažnju na određene posledice takvog ponašanjao u širem kontekstu. A i da mi ne otekne zub. Da ne dužim, ko nije pročitao - evo ovde.
Tada je inagadadavida duhovito primetio kako bi se u Srbiji i Dom Perignon ukiselio. Što jes'- jes', tako je u većini slučajeva. Ali, nepravedno bi bilo reći da je tako uvek. Ima i primera drugačijih, šta više, ima ih tamo gde ih čovek ne bi očekivao:
Živim u naselju Liman u Novom Sadu, na Limanu što bi kaz'li. Limana ima četiri, uglavnom spavaonice sa puno ljudi na relativno malom prostoru. Istini za volju, građeni su dok se još obraćala pažnja makar na osnovne urbanističke postulate, pa je to kudikamo humanije mesto za život od delova grada gde se zidalo poslednjih dvadesetak godina. Elem, znamo da takve urbane celine sa sobom donose sve one loše pojave tipa kriminal, štroka, narkomanija, smrad mokraće po ulazima... U takvom se naselju nalazi zgrada u kojoj živim i funkcioniše za uzor. Imamo video nadzor već nekih šest godina, uvek je okrečeno, čisto. Interfoni rade besprekorno uključujući i bravu na vratima. Malo šta je u zgradi pokvareno duže od sat vremena, osim ako kvar ne iziskuje dužu intervenciju, ali su majstori tu u roku od malopre! Zgrada i zarađuje neki novac koji se sva je prilika namenski troši. Izbori za kućni savet su skoro kao pravi izbori. Nema prljavština i niskih udaraca ali se vode ozbiljne kampanje „vrata do vrata", lobira se, skupljaju se potpisi, sigurni glasovi, ne bih se začudio da se na sledećim krene sa socijalnim mrežama... Od 23. decembra pa do druge polovine janura ulaz je okićen. I to sve u zgradi gde podstanari čine pola populacije.
Predgrađe Novog Sada, Veternik, uglavnom poznat po tome što je spojen sa kupusarskim centrom sveta - Futogom, po tome što je rodno mesto bokserskih vedeta, braće Kačar ali i po zloglasnom klanu čija je većina pripadnika trenutno na izdržavanju zatvorskih kazni. Žitelji Veternika su u glavnom poreklom iz Bosne i Like, koji su tu došli trbuhom za kruhom ili oterani ratom iz svojih postojbina. E, tamo se nalazi Autocentar Štrbac. Radi se o vulkanizerskoj radionici i prodavnici sa pripadajućom robom. Tamo posao rade neke iako jako ljubazne dame, nemaju baš naučene manire i dizajn službenika u Telenoru, na primer. Na jednoj od guma koje sam tamo pazario, pojavila se pukotina gde joj mesto nije, gde je više nego mala verovatnoća da se radi o mehaničkom oštećenju. Izvoleo sam tamo otići i prikazati neispravan proizvod. Oni gumu uzeše, rekoše javiće se za desetak dana. I zamislite, javili se!? I ne samo to! Rekli "Gospodine Karišik, možete doći po novu gumu". I ja otišao tamo, kad vidi vraga, oni mi je stvarno i dali! Da čudo bude veće, namontirali je sami, za dž. Eto, sad je jasno šta oni imaju a pomenuta multinacionalna kompanija nema?
Nije moja zgrada jedina takva na Limanu, nije autocentar Štrbac jedina takva firma u Srbiji. Ali je premalo takvih zgrada, premalo je takvih firmi. Usud Srbije jeste u tome što se ovde lakše širi korov a daleko teže prima pelcer.
Eto, možda ipak vredi i napisati nešto, zbog ovakvih kao što su moje dobre komšije ili „malih" preduzetnih ljudi koji se još otimaju crnoj rupi što nas sve usisava svojom ogromnom gravitacijom. Nisam sujeveran ali je možda karmički dobro početi godinu pominjanjem nekih finih ljudi. Makar da ostane zabeleženo jednog dana da je ovde bilo i čestitog sveta.
I da mi zub ne otekne.