Nikola je moj burazer. U familiji "crna ovca", što bi se reklo. Po svemu. Nekako, više je ličio na ujake, a nas troje na oca. Crn, a mi svi plavi. Plahe naravi a mi svi dosta mirni i hladnokrvni. Brzih reakcija, nekada preosetljiv i nepredvidljiv. No u suštini dobar i neviđeno lojalan porodici i prijateljima, naročito kad je "gusto" i naročito prema spoljnom svetu. Stalno je ganjao neku svoju pravdu i nije lako uzmicao. Kao dete a bogami i mladić bio je sklon gužvama, često umeo da se pobije i kako je sam znao reći gledao da to ne traje dugo. Znao je kazati da "udara jednom ali srdačno".
Našega oca je to dovodilo do ludila, iako kad sada bolje razmislim dizao je ipak više frke nego što je objektivno morao. I tako su njih dvojica došli u neku vrstu čudne suprotnosti koja je funkcionisala. Stalno su bili u zoni sukoba ali nikada nisu prelazili crtu incidenta. Nikola je gledao da u svim ključnim stavovima bude njegova suprotnost. Kako je moj otac bio partizan, Nikola se identifikovao sa ujacima četnicima. Otac je bio internacionalista, Nikola pokazivao sve znakove žešćega Srbina. Čuvenu priču o "zlatnim viljuškama" najpre smo od njega čuli, i moram priznati da smo ga zezali toliko da je na kraju polazeći spavati kazao kako imamo sreće što smo njegovi, inače bi bilo svašta. Jednu Novu godinu, mislim da je to bila 1990. nakon dužega vremena, čekali smo kod oca, svi zajedno. Bilo je lepo, ali je Nikola stalno tvrdio da je "nama Nova godina za dve nedelje" i da je bez veze slavljenje te "belosvjetske nove godine". Kad je otkucala ponoć, izašao je ispred kuće i pucao iz pištolja, ali tako da je presekao strujni kabal i ostavio nas bez struje. Nije to uradio namerno jer je nemoguće to namerno uraditi. Zbunjeno i sav očajan se izvinjavao, a otac ga, pored ostaloga,sasvim ozbiljno pripitao; "Pa šta ti imaš pucati kad je tebi Nova godina za dve nedelje"..
Nikolini politički stavovi su oduvek radikalni. Mada po nekada nije izlazio na izbore, kad bi izašao glasao je za radikale. Za radikale je glasao i prošloga januara na parlamentarnim izborima i kad bi dolazio da se vidimo stalno mi je uz zezanje nudio njihove rekvizite, upaljače, olovke i bedževe. Odbijao sam ga uz izgovor da bih od radikala jedino prihvatio taj hleb od tri dinara što obećavaju, pa kad dođu do toga postignuća da mi obavezno donese.
No, na Nikolin politički izbor i promenu stava, dramatično je uticao tenis. Da, dobro ste pročitali - tenis. A evo i kako.
Od pojave Novaka Đokovića, Jelene Janković i Ane Ivanović, on ne propušta prenos ni jednoga teniskoga meča.Za "Arenu" i nastupe reprezentacije tamo, kupio je karte čim je objavljeno da se prodaju. Išao je i na neki čelindžer turnir, tu na Dedinje, po paklenoj vrućini i gledao sve, od početka do kraja. O tenisu je toliko informisan da bi mu mogli pozavideti i sportski novinari koji to profesionalno prate. Kod kuće ga zezaju, da bi se možda prijavio za skupljača loptica samo da nije u ozbiljnim godinama.
Svratih danas kod burazera. Sedimo, pijemo pivo i pričamo. Pitam ga hoće li glasati. Kaže, hoću.Rekoh, hajde glasaj kao i Vlado (sinovac) za ove moje. Zbog njega. Smeje se. Kaže, nemoj. Za te tvoje neka glasa ko hoće, ja ne mogu. Eto, veli, da je stari živ, on bi ziher glasao za vas. Znam, kažem ja..Za koga ćeš glasati, za grobara, pitam ga..
- A, ne. Ovoga puta neću. Glasaću za Tadića.
- Opa...šta je to sad..
- Ništa - kaže. Ne razlikuju se oni mnogo, a strah me, ako dođe grobar da su moguće sankcije. Zamisli da Nole, Ana i Jelena ne mogu igrati pod našom zastavom...uplašeno zavapi moj burazer..
Nisam znao da li da pred takvim argumentom prasnem u smeh ili briznem u plač. Uspeo sam promrsiti "zanimljivo", ali mi je bilo toga časa jasno da Tadić dobija izbore glatko. Čak je moguće da u prvome krugu bude imao više od grobara. Jer, kad moj neustrašivi burazer koji se ničega ne boji, odjednom ima zort od sankcija, znači da taj strah i te kako postoji kod ljudi. Odlazeći, pružio sam mu ruku i rekao:
- Napredovao si, iako ti nije neki izbor...
- Ajde, ajde, "crveni", ti i Vlado će da mi kažete...