Najviše o životu naučio sam kad sam prvi put dobio otkaz.
London 1993. Dobar posao, dobra pozicija u firmi, dobre pare, dobar direktor sa kojim odlično sarađujem, bio u najužem izboru za prestižnu nagradu (nisam je dobio ali firma je i na uži izbor bila jako ponosna)... sve mi potaman. Jednog dana ja na službenom putu, javim se izjutra u firmu, kaže koleginica 'ovde se nešto dešava, došli u nekakvi nepoznati, čini mi se da je jedan od njih potpredsednik iz New Yorka, prekinuli jutarnji sastanak, pokupili direktora, zatvorili se u salu za sastanke, samo im se kafa donosi, ne prave pauzu.
Ne sekiram se ja mnogo, nek sastanče. Javim se ponovo u firmu popodne,čujem da oni još sastanče. Vratim se u hotel, zove London:
Otpustilo našeg direktora, tačnije otpustilo ga tako što ga je unapredilo - imenovalo ga za direktora nekakve firmine firme u Kaliforniji. Novi direktor je Taj-i-taj iz firme teite. Razlog za smenu starog direktora: drugu godinu za redom probio je budžet (prve godine za 1,5 milion funti, druge za 2). (Nema veze štoje firma u debelom profitu, on probio budžet.)
Budiboksnama! Za Toga smo čuli, i on je iz korporacije ali sa našim poslom nikakve veze nije imao, nikad u životu. Ali - ima reputaciju da ume da rešava probleme, da štedi pare...
Sutradan nazad za London. Uđem u firmu, atmosfera mrtvačka. Ništa ne znam šta se dešava, nije još bilo mobilnih. Pitam ja 'šta ste se tako snuždili?'
Ne znaš? Novi direktor nas je sve otpustio. Rekao 'taj sektor mi uopšte ne treba, to ćemo da autsorsujemo' i ukinuo nas. Svi smo otpušteni!
Jebote, do juče sam bio glavni badža a sad sam na ulici! Odem kod izvršnog direktora da ga pitam o čemu se radi. Kaže istina je. Svi ste otpušteni, ukidaju se radna mesta, Dobićete otpremninu, od sutra ne moraš da dolaziš na posao, razduži se i ćao. Kadrovska će sve da pripremi...
Dva dana se vrtim po kući, ne znam šta ću sa sobom. Kako da kažem svojima, prijateljima, šta sad da radim...
Trećeg dana neizdrž. Pozovem nekoliko drugara da se nađemo popodne u pabu. Pijemo pivo, ja ćutim, nije mi ni do čega. Pita jedan što sam se snuždio.
- Ostao sam bez posla. Došao novi direktor i uveo reorganizaciju, otpustio nas 36.
- Jebiga. Treba li ti para na zajam? Imaš li kredita, dugova?
- Ma ne treba mi para, nemam nikakvih dugova ni kredita. Imam dovoljno. Nego mi je frka, nikad pre nisam ostao bez posla...
- Kolika ti je otpremnina?
- 3 mesečne plate.
- Pa šta si se snuždio? Jeb'o te socijalizam u kojem si odrast'o. Welcome to the real world. Ostao si bez posla - imaš 3 plate, ako se potrudiš i nađeš posao za manje od 3 meseca još si u bonusu. Ja sam 3 puta ostajao bez posla i vidi me živ i zdrav. A sad lepo za ovaj savet donesi još jednu turu!
I tako ja naučim lekciju, okrenemo mi još nekoliko tura, ja u ponedeljak odmah krenem da tražim novi posao.
U međuvremenu, dok sam ja još išao na razgovore, shvati moja (sad već bivša) firma da je novi direktor budala neopevana i vodi firmu u propast, za nepuna dva meseca od postavljenja on dobije nogu, sledeći koji je došao vidi da bez našeg sektora firma ne može da radi i zove nas nazad.
Dođem na razgovor, kažem da sam u međuvremenu dobio ponudu na veću platu - i on mi podigne platu to match my current offer.
Nekoliko godina kasnije, ista firma. Ja vodim posao u jednoj stranoj državi. Utorak ujutru, zvoni telefon:
Dođi na sastanak u London u četvrtak u 1300.
Dobro, ništa neuobičajeno. Čujem se ja sa kolegom iz Beča nekim poslom. Jesu i tebe zvali? Dobro, onda se vidimo u četvrtak pa ćemo da se dogovorimo šta imamo da se u međuvremenu ne dogovaramo telefonom.
Nedugo potom zove kolega iz Moskve.
- Znaš li ti kakav je to sastabak u Londonu kad su nas sve zvali, Moskva, Beč, Frankfurt, Peking, Pariz...
- Pojma nemam.
Ništa se meni ne čini čudnim. Normalna stvar da nas povremeno sazovu tako. Dobro, ne dešava se baš svaki dan da svi idemo istivremeno ali očigledno imaju nešto da nam objave. Ne brinem ja ništa.
U četvrtak nas 14 u sali za sastanke u zakazano vreme, dolaze naš direktor i izvršni direktor i - potpredsednik iz New Yorka. Šta će sad biti?
Gospodo, sazvali smo vas da vam kažemo da je situacija u firmi takva da moramo drastično da smanjimo troškove, pokazatelji su nam loši i moramo da reagujemo. Rešili smo da reorganizujemo poslovanje, više nećemo držati vas 14 po svetu, koštate nas previše. Vaša radna mesta se ukidaju, svi ste otpušteni, sve što vam po ugovoru pripada za pun mandat dobićete, uključujući odštete za kirije i ostale troškove, preseljenje, školarine za decu u sadašnjim školama do kraja školske godine...Za sva konkretna pitanja zadužen je izvršni direktor.
Tajac. Odu šefovi - i dalje tajac. Do mene sedi P, skupio se na pola od svojih uobičajenih metar i 70. Upravo ušao u treći brak, na putu četvrto dete, za troje već plaća alimentacije, za dvoje škole, dva stambena kredita za dve prethodne kuće koje je ostavio ženama, taman ga je koliko-toliko vadilo da bude u inostranstvu gde firma plaća stan... Malo dalje J, u državi gde je školovanje besplatno, računa koliko će ga koštati škole za troje dece kad se vrati kući...
Ja najmlađi, bez kredita, bez alimentacija, bez obaveza. Čekam da neko progovori, niko ništa. Konačno kažem ljudi, od sedenja ovde ništa se neće popraviti, idemo na piće.
I tu shvatim da mi je onaj prvi otkaz bio koristan. Da sam shvatio da nemam u koga da se pouzdam osim u samoga sebe i da ni od koga ništa ne očekujem. Imao sam sreću da mi se prvi put zalomilo dok sam još bio sasvim mlad i dok je ta lekcija bila jeftina.