Jedan od prvih problema sa kojima se Lavlok suočio bilo je kako da odbrani svoje ideje od optužbi za teleologiju. Gaja hipoteza pretpostavlja regulaciju fizičkih uslova na planeti od strane živih organizama; međutim, kako su biolozi bili žustri da istaknu, osobine živih bića od značaja za takvu regulaciju nisu mogle nastati prirodnom selekcijom. Stoga je, prema ovim kritičarima među koje spadaju Ričard Dokins i Ford Dulitl, jedino objašnjenje koje preostaje zagovornicima Gaja hipoteze teleološko: relevantne osobine organizama nastale su kao rezultat stremljenja ka "višoj svrhovitosti", odn. planetarnoj regulaciji. S obzirom da su teleološka objašnjenja u dvadesetovekovnoj biologiji postala ne samo naučno neprihvatljiva, već se i sama takva kvalifikacija doživljava kao izrazito pežorativna, Lavlok je pohitao da na optužbe odgovori domišljatim i matematički sofisticiranim misaonim eksperimentom ili Gedankenexperiment-om, kako bi to Albert Ajnštajn, koji je najviše voleo ovu vrstu ogleda, rekao. Sam Lavlok nazvao je svoj misaoni eksperiment sa Svetom krasuljaka "matematičkom parabolom" koja ilustruje "izranjajuće" (engl. emergent) osobine sistema u kome se živi svet dinamički spaja sa abiotičkim (neživim) okruženjem.
Pre nego što opišem Svet krasuljaka i skiciram neke od pravaca istraživanja vezanih za njega, valja pomenuti i interesantnu istoriju nastanka "zvanične", objavljene verzije ove ideje. Lavlok je prvi put predstavio Svet krasuljaka na konferenciji u Holandiji 1982. godine. Naravno, bilo mu je jasno da je za adekvatnu pažnju i diskusiju neophodno da model objavi u nekom od recenziranih istraživačkih glasila. Stoga je sa svojim mlađim saradnikom Endruom Votsonom napisao detaljniji prikaz i analizu modela i poslao je u poznati britanski naučni časopis Nature. Međutim, kako se to često kod slavnih - a donekle i izvikanih! - glasila dešava, urednici Nature-a nisu čak ni poslali članak na uobičajenu recenziju, već su ga odmah i bez obrazloženja odbili. Lavlok i Votson su, zatim, objavili taj rad u klimatološkom časopisu Tellus, 1983. godine. Zanimljivo je da je kasnije Lavlok, međutim, dobio veoma, veoma retku satisfakciju: Džon Medoks, dugogodišnji urednik Nature-a mu je poslao pismo u kome se izvinio zbog tretmana koji je rad Lavloka i Votsona doživeo u njegovom časopisu.
A sad pravac - Svet krasuljaka! Zamislimo planetu koja je u svemu nalik na Zemlju, koju, međutim, nastanjuju samo dve vrste krasuljaka (poznatih i kao tratinčica, bela rada, Bellis perennis), crni i beli. Pri tome su njihove prilagođenosti takve da crnim krasuljcima više odgovara hladnija, a belim toplija klima. Kako sunce Sveta krasuljaka postaje sve sjajnije tokom stotina miliona godina (kao i naše Sunce, uostalom, koje je danas za oko 30% sjajnije nego što je bilo kad je nastalo, kao prirodna posledica zvezdane evolucije na Glavnom nizu!), crni krasuljci se približavaju svojoj optimalnoj temperaturi, postaju sve bolje prilagođeni, te se njihov broj uvećava (u skladu sa "mejnstrim" biološkom doktrinom adaptacionizma). Ovo kreira pozitivnu povratnu spregu, zato što sa povećanjem broja crnih krasuljaka planetarna površina postaje tamnija; kako astronomi kažu, planetarni albedo (deo svetlosti koji planeta odbija) počinje da opada. Kad albedo opada, temperatura raste. Kako crnih krasuljaka ima sve više, temperatura sve više - i sve brže! - raste, tako da u jednom trenutku ona nadmašuje opseg optimalnosti za crne krasuljke, a ulazi u opseg optimalnosti za njihove bele srodnike. Tada beli krasuljci počinju da se šire, a crni da opadaju, u skladu sa jednostavnim principima populacione genetike. Ovaj pomak ponovo menja planetarni albedo, ovaj put povećavajući ga (površina prekrivena belim krasuljcima odbija daleko više sunčeve svetlosti). Tada nastaje negativna povratna sprega, koja teži da spusti temperaturu na Svetu krasuljaka. Kao posledica, srednja planetarna temperatura se stabilizuje i kroz veoma dugački period - čak i milijardama godina! - ostaje konstantna, bez obzira na povećanja sjaja matične zvezde. Ali konačno, čak i beli krasuljci se zagreju izvan svog opsega prilagođenosti i ne mogu da zadrže dalje zagrevanje. Biosfera tada doživljava kolaps, pustinja se naglo širi i temperatura se brzo podigne do one koju bi iskusio potpuno mrtav svet. Osnovna poenta? Biosfera je (i bez postuliranja ikakve teleologije) u stanju da menja svoju planetarnu okolinu u cilju produžavanja sopstvenog opstanka! U astrobiološkom smislu, doista, život je zakon.
Svet krasuljaka prelepo odslikava dvojni karakter misaonog eksperimenta: on je i intuitivno razumljiva situacija i matematički model, koji uprkos prividnoj jednostavnosti može proizvesti neočekivano kompleksne rezultate. Osnovne jednačine Sveta krasuljaka su varljivo jednostavne - one uključuju samo delove površine kopna prekrivene jednom i drugom vrstom, stopu rasta cvetova za koju se uzima da je jednostavna funkcija lokalne temperature, te poznati Štefan-Bolcmanov zakon koji igra ulogu u određivanju temperature na planeti u zavisnosti od osunčanosti. Naravno, veoma je značajno i naše astrofizičko znanje o tempu povećanja sjaja zvezda na Glavnom nizu. Kako Sunce postaje sve toplije, danas nam je jasno da će - ukoliko bismo zanemarili ljudski ili bilo kakav drugi intencionalni uticaj na klimu naše planeti - Zemlja postati nenastanjiva ne tek kroz 6 milijardi godina kada Sunce postane crveni džin, već znatno ranije, za oko 1,1 milijardu godina, zbog isparavanja okeana i lavinskog efekta staklene bašte koje će povećanje Sunčevog sjaja izazvati.Naravno, osnovni model Sveta krasuljaka se može dalje širiti tako što će se razmatrati varijacije na temu, poput povećanja broja vrsta flore, uvođenje faune (poput, recimo, krava koje jedu i jednu i drugu vrstu cveća!), razmatranje atmosferskih parametara (poput količine vlage i oblačnosti), uzimanje u obzir mutacija boje krasuljaka, itd. isl. Veliki broj istraživačkih publikacija na temu Sveta krasuljaka i veliko interesovanje, kako biologa, tako i geo-naučnika, atmosferskih naučnika i astrobiologa, pokazuje saznajno bogatstvo ovog protivčinjeničnog sveta. U Svetu krasuljaka su tokom njegove istorije duge četvrt veka razmatrane su tako raznolike teme kao što su haos, evolucioni efekti, katastrofički "fazni prelazi" ili mutacije; sve to korišćenjem najraznovrsnijih metoda, od egzaktnih rešenja, preko klasičnih numeričkih metoda integracije diferencijalnih jednačina do složenih i donekle još uvek egzotičnih metoda, poput stohastičkih celularnih automata. Kao primer novijih rezultata, pomenuću studiju Eklanda sa saradnicima iz 2003. koja ukazuje da se kod dostizanja kritične vrednosti sunčevog sjaja, ogroman pojas oko ekvatora Sveta krasuljaka naglo pretvara u pustinju, po analogiji sa iznenadnim faznim prelazima u fizici. Ovo potvrđuje jednu od osnovnih istina čitave nelinearne dinamike, naime da i vrlo male promene, ako nastupe u kritičnom trenutku, mogu imati globalne efekte, podjednako dramatične kao i velike perturbacije sredine (recimo nastale sudarom planete sa kometom ili asteroidom). Kako stoje stvari, uprkos ekstremnoj prividnoj jednostavnosti Svet krasuljaka je još daleko od odavanja svih svojih tajni. (Za detaljnije informacije i spisak primarnih referenci, te linkove na različite aplete i kodove koji simuliraju Svet krasuljaka, mogu se pogledati, recimo, sajtovi Vernera fon Bloha, Džejmija Vuda i ovaj na Karlton univerzitetu, i još mnogo, mnogo drugih.)
Konačno, u epistemološkom kontekstu, Gedankenexperiment sa Svetom krasuljaka fino ilustruje nekoliko bitnih poenti. Najpre, misaoni eksperiment ne mora - nasuprot onome na šta nas je Ajnštajn navikao! - biti delo pojedinca, makar i genijalnog, dakle bez obzira što je misao uvek svojstvo individue, misaoni eksperiment mogu graditi mnogi ljudi kroz duži vremenski period, dajući mu bogatstvo različitih perspektiva! Dalje, Svet krasuljaka odslikava plodotvornu interakciju misaonog eksperimenta i različitih numeričkih metoda savremene nauke. Za razliku od klasičnih misaonih eksperimenata poput Meksvelovog demona ili Njutnovog vedra sa vodom, efekti koji se demonstriraju u Svetu krasuljaka nisu očigledni na taj način da bi ljudski uvid - bez odgovarajuće računske procedure - pružao osnove za jasan zaključak. Međutim, uz podršku računara i savremene computational science, zaključci od dalekosežne relevantnosti su nadohvat ruke. Konačno, Svet krasuljaka plastično pokazuje kako misaoni eksperiment može poslužiti kao sjajan interdisciplinarni most, koji ukazuje na bliskost naizgled sasvim raznorodnih disciplina, od fiziologije cveća do teorije zvezdane evolucije...