Iliti kako mali Perica zamišlja Jednoroga
"If the doors of perception were cleansed everything would appear to man as it is, infinite." - William Blake
Dakle, kao što sam i obećao nsarskom, evo tog mog famoznog promišljanja o sveukupnosti :)
Nešto od ovoga sam već iznio na blogu kod Milana Novkovića, pa ću se u toj mjeri djelimično i ponavljati, mada ne previše, nadam se.
No prvo, par ograda, dok sam još na vrijeme,... naravno da ova "teorija" nije produkt nikakvog serioznog naučno-istraživačkog rada, niti ima pretenzije da se ugurava među ozbiljne radove iz kosmologije, teorijske fizike ili filozofije (nisam baš tolika dileja).
Ustvari nikakav rad ni ne stoji iza nje, već samo opušteno dumanje u dokolici, inspirisano nekim lucidnim i širokoumnim misliocima koje sam čitao, saznanjima usput pokupljenim u laičkom zanimanju za filozofske, i naučne koncepte koji su pokušavali da razmrse ogromnu misteriju univerzuma.
Ima tu od svega pomalo, od spoznaja do kojih je došla i iza kojih stoji oficijelna nauka, nekih stajališta koje iako pripadaju eminentnim naučnicima nisu opšteprihvaćena, pogleda sa ruba znanosti, alternativnih hipoteza, ezoterije, metafizike ... kao i mojih ličnih transcendentalnih iskustava. Mislim da več pogađate, riječ je o DMT vizijama .
One su me zapravo i ponukale da napravim jednu sintezu svih mojih dosadašnjih parcijalnih promišljanja i sakupljenih znanja u jedan kolko-tolko koherentan pogled na sveukupnu zbilju.
Dakle, da skratim ovo uvodno okolišanje, imao sam priliku da TAMO vidim neke stvari za koje sam ranije mislio da su nezamislive.
Na primer, vidio sam snopove paralenih stvarnosti kako teku iz ovog mog OVDJE i SAD u nebrojenim pravcima, kao što je i samo to moje OVDJE i SADA bilo tek jedan presjek, jedne od tih nebrojenih usnopljenih stvarnosti sa opnom tekućeg vremena.
A istovremeno sva su ta "zbivanja" stajala uronjena u jednom drugom vremenu, samo potpuno drugačije prirode - onom apsolutnom. A šta je zapravo apsolutno vrijeme?
To je vrijeme u kojem ne postoji podjela na prošlost, budućnost i sadašnjosti. U apsolutnom vremenu sve je već odigrano.
Kao da gledate neki film tako što ne vidite sukcesivno kadar po kadar, frejm po frejm, već odjednom - cjelokupnu priču.
Tekuće vrijeme je zapravo fenomen vezan za naš doživljaj pojavne stvarnosti. Mi tu stvarnost uočavamo kroz koncept prostora i vremena ( Kantovski rečeno)..
Vrijeme koje mi doživljavamo, kao protičuće (u smjeru orjentisanom na osnovu porasta entropije) stoji u odnosu na apsolutno vrijeme slično kao što onaj svjetleći pretražjući krak rotira po radarskom ekranu. Događaji nam postupno ulaze u "kadar" iako su oni već u kompletu okončani i prisutni na monitoru. Trenutak u kome boravimo klizi niz domen apsolutnog (totalnog) vremena upravo brzinom vremena..
On je tek isječak iz neprolaznosti, na sličan način kao što se dvodimenzionalna figura , npr. krug, dobija presjekom konusa sa ravni paralelnoj sa njegovom bazom.
Pomjerajte tu ravan duž konusa i krug će početi da se širi ili sužava u zavisnosti od smjera kretanja.
Ovo dosta podsjeća na neke zamisli koje se mogu naći u knjigama P.D.Uspenskog.
No, najčudesnije od svega je da sam ja sve te nepojamne pojmove o kojima ovdje pišem, TAMO, vidio savršeno jasno ... prikazane tako plastično, uvjerljivo i efektno, kao što nam danas kompjuterski rađeni renderinzi i 3D simulacije dočaravaju zgrade, automobile i fizičke procese.
To objašnjenje je (nesumnjivo) poticalo od inteligencije neuporedivo veće od ove na kojoj mi funkcionišemo (barem ja :)). Kao da se prikopčate na neki superiorni um ... i gledate njegove zamisli o onome što želite da saznate. Jedini problem je šta s tim vizijama činiti kad opet ostanete nasamo sa sopstvenim mozgom.
Sasvim su mi razumljivi vaši mogući komentari u smilu - A da nisi ti to malo previše istripovao? Al' si se ti uradio batice! Mislim, ne znam kako bih ja sam reagovao kad bi neko počeo da mi valja ovakvu weirdshit priču ;)
Vjerujem da ljudi koji su imali mistična iskustva spoznaje viših entiteta, da ne kažem boga, nepogriješivo znaju šta su doživjeli, upravo zato što su to - doživjeli. Jednostavno, u takvim momentima nezajebljivost je zagarantovana!
U svakom slučaju, tu temu smo jednom već pretresli, i to vrlo temeljno, te nema potrebe da se na njoj pretjerano zadržavamo (iako već jesmo)..
...
Jedna od ideja koje su sastavni dio ove moje nazovi teorije je ona Dejvida Boma o prirodi organizovanoj u beskonačno mnogo nivoa koji su povezani na nezamislivo složen način.
Ja te nivoe doživljavam kao dijelove beskonačne fraktalne strukture. Slično kao u zoom-vožnji po mandelbrotovom skupu, samo što se iste slike dobijaju (ponavljaju) bez obzira da li se zumira u + ili u -. Isti ili slični oblici se javljaju na svim nivoima (razmjerama) bivanja. Otprilke to izgleda nekako ovako ...
... s tima da u "kosmičkom" fraktalu nema kraja i nema početaka bez obzira smanjujete li ili uvećavate razmjeru.
Singularitet je privid i on je skopčan sa ograničenim dometom našeg uvida u postojanje koje nas okružuje.
Naša stvarnost, omeđena granicama materijalnog svemira sa jedne i raziniom na kojoj postoje elementarne čestice i važe zakoni kvantne mehanike sa druge strane, je tek jedan malecki ogranak, šara, na tom beskrajnom fraktalu.
Ograničenost našeg uvida je nešto što najprirodnije proishodi iz naše prirode ograničenog bića. Paradoksalno je ograničenim entitetima pridavati apsolutne attribute.
Ne vidim u čemu je problem, da pretpostavimo postojanje superiornie inteligencije u odnosu na našu, pa i one superiornije u odnosu na nju, ako smo već svjesni postojanja one nad kojom smo mi superiorni.
Postoje znanja koja nam nisu dostupna ... mada, ujedno, postoje i načini da se stekne uvid i u njihovo postojanje. Naravno, radi se o onim "nekonvencionalnim", spiritualnim metodama. Moguće je ostvariti kontakt sa univerzalnom istinom i crpiti znanje iz nje na način na koji to na primer radio legendarni indijski matematičar Srinavasa Ramanujan. Srinivasa koji je inače bio veliki vjernik, tvrdio je da je svo svoje znanje stekao direktno od od božice Namagiri, koja mu se javljala u snovima.
U vezi sa tim, interesantno je i šta je Tesla govorio o duhovnosti.
No, ja ću u ovom svom tekstu zaobići svako spominjanje bogova.
Sam model svemira s kojim mi danas baratamo daje osnova za korišćenje principa fraktalnog preslikavanja (grananja) za njegovo čitanje. S Big Bengom, kaže moderna naučna kosmologija, počinje upliv materije i prostora u ovo što danas nazivamo (naš) svemir. A u samom tom svemiru se nalaze mjesta (objekti) na kojim materija i prostor nepovratno poniru. Riječ je, dabome, o crnim rupama. Postoje hipoteze po kojima "isparavanjem" crnih rupa materija izgubljena u njima uvire u neki novi svemir, u kojem se opet sve to iznova ponavlja (alselone je već pisao o tome na ovom blogu). Dakle, na djelu je multikosmička fraktalizacija par excelance.
Takođe po teoriji koju je iznio Hju Evert svaki kolaps talasne funkcije stanja nekog kvantnog sistema, odnosno narušavanje superpozicije njegovih stanja, uslijed koje je posmatrani objekat prinuđen da zauzme jedno od superponiranih stanja (kad otvorimo kutiju u kojoj se nalazi, vidjećemo da li je Šredingerova mačka mrtva ili živa, do tada ona je i jedno i drugo), povlači cjepanje stvarnosti na kvantnom nivou. Od jedne sad nastaju dvije paralelne stvarnosti (dolazi do grananja) gdje u jednoj imamo posmatrani objekat (npr. foton) sa jednim stanjem (npr. korpuskularno determinisan (mačka je živa, fig.)) a u drugoj imamo stvarnost u kojoj je taj foton talas (mačka je mrtva). Naravno sa svakim daljim narušavanjem nekog kvantnog stanja (mjernjem, osmatranjem), u novonastalim stvarnostima, dolazi do daljeg grananja.
Da ne spominjem prisustvo fraktalnih struktura u nama vidljivom i opipljivom makrosvjetu, Priroda obiluje fraktalima, te ih u njoj možemo naći na najrazličitijim mjestima - u kristalialima meda, snježnim pahuljama, korjenju i lišću drveća, krvnim sudovima, riječnim tokovima, obalnim reljefima ... elektroni orbitiraju oko atomskog jezgra (mada ... ko zna šta se tu zaista događa), Mjesec orbitira oko Zemlje, Zemlja sa Mjesecom kružio oko Sunca, Sunčev sistem oko središta Mliječnog Puta ...
Kao što već rekoh kod Milana na blogu ne vidm boljeg kandidatta za matematičko modelovanje šeme svemira od fraktala. Možda bi potragu za "božanskom česticom" trebalo zamjeniti potragom za "božanskim fraktalom" ;) figurativno govoreći.
Jedna od najvažnijih zamisli koju sam prisvojio za ovu svoju himeričnu teoriju je i ona Viktora Šaubergera da je pojavni, materijalni svijet, samo sporadični fenomen, (nuspojava) nekih mnogo suštastvenijih energetskih zbivanja. Nešto slično je govorio i većpomenuti Dejvid Bom po kome su pojedinačni, izdvojeni predmeti vidljivog svijeta, povezani nekom dubljom cijelovitom sveukupnošću koja nam ostaje nedostupna.
Usko sa ovim idejama je skopčano i moje viđenje evolucije prirodnih vrsta. Po meni, vrste ne evoluiraju uslijed nagomilavanja promjena u genetskom materijalu jedinki, već evoluira sama vrsta, kao entitet koji se samoreguliše na nivou kolektivne svijesti. Na tom nivou incirane promjene se zatim distribuitaju ka pojedinačnim jedinkama. Suštinska uloga DNK kao energetsko-informacionog nosioca tih procesa tek treba da bude objašnjena (Jeremy Narby).
Jedina stvarna evolucija je evolucija svjesti. A i sama svjest je fraktalno strukturisana.
Univerzalna svijest se grana na kolektivne a ove na pojedinačne. Sledstveno tome, pojedinačna svijest kojom raspolaže svako od nas objedinjuje u sebi različite vidove svjesnosti o sebi samima, o proživljenom, o sanjanom, o čulnom i apstraktnom, ...
(evo, čisto kao fusnota - nešto malo o hologramskoj teoriji mozga i hologramskoj teoriji svemira)
Ako stvari posmatrate na ovaj način, objašnjenje nastanka i razvoja života na našojj planeti postaje gotovo banalno u poređenju sa čudom samoorganizovanja elementarnih čestica pod dejstvom četriju sila svemira. Manite me izolovanih (termodinamičkih) sistema. Zar stvarno mislite da su nasumične međuatomske interakcije, najsitnijih djelića vasione, kojoj entopija neumitno raste, stvorile svjest dovoljno složenu da postavi ovakvo pitanje?!
Što bi rekao fon Nojman to je vjerovatno koliko i kad bi pri ekspoloziji u štampariji nastala knjiga.
Ako pak naše postojanje izaziva il' je izazvano lokalnim smanjenjem entropije u svemiru onda se i porast entropije u stvarnosti u kojoj živimo (svjesno prisustvujemo) može smatrati kao neki vid simetrije, ... možda kao reakcije koja proizlazi iz zakona o održanju entropije apsolutnog. Upravo u tome se ogleda inherentnost vremena, orjentisanog ka kosmičkom uvećanju entropije, u odnosu na svijet koga percipiramo.
Mislim, i ti fraktali, koliko nam god čudesni izgledali, samo su blijedi otisak, neuporedivo fantastičnijih kreacija na koje smo oslonjeni. ...Nije ni čudo što je Hajzenberg gotivio Platona.
Na sve ovo se vrlo dobro naslanja i ezoterijska priča o 7 denziteta, kao pojavnih nivoa svijesti u ovom našem kosmosu. Svaki prelazak na naredni nivo mjenja i samu sliku kosmosa koju je dotični denzitet u stanju da sagledava.
Očekujem da ću sa sledećeg nivoa moći nešto više da vam kažem o svemu ovome :)).
Do tada, zahvaljujem sa na strpljenju sa ovolikim tekstom, i nadam se da bar nije bilo (previše) dosadno i/ili besmisleno.
Što reče Zapa - muzika je najbolja