Prvi pravi veliki Ringišpil video sam 1951 godine ispod Kalemegdana, na velikoj ledini koja se prostirala od Nebojšine kule do Kapije Eugena Savojskog. Edit: Pre minut i po, saznah da je to Kapija Karla VI ali to ništa ne menja na stvari o kojoj želim da pišem. Tu sam prvi put video i gole do pasa, lojem namazane, bosonoge Pelivane, no o njima drugom prilikom. Ogromno vrteće čudovište i razdragana lica vojnika i Zuski, privlačenje i odbacivanje devojaka, njihova veselaaliipakprpa cika, nisu mogli a da ne privuku moju petogodišnju pažnju. Sa ipak pristojne daljine, blenuo sam otvorenih usta, mogao je neki neoprezan ili dekoncentrisan vrabac da mi uleti u njih, u to mahnito i cikavo vrteće šarenilo. 'Oćeš jedan krug, pitao me Ljupče Dorćolac, matorac od oko dvanaest godina, koji me bio usvojio i učio svim mogućim manguplucima. Jedva sam kroz potpuno isušeno grlo ispovrteo reč: Neću! Jedno je sa majčice zemlje gledati a drugo, vinuti se nebu pod oblake u nekakvom nazovi sedištu, privezanom, po mojoj tadašnjoj proceni, tanjušnim lančićem koji samo što se ne prekine i ringišpilaše lansira u raznoraznim pravcima.
Drugi Ringišpil kojeg se sećam je bio postavljen takođe na ledini, doduše manjoj, koja se nalazila ispred Galerije Matice Srpske u Novom Sadu. Osim njega, zbog skučenog prostora, nalazio se još samo mali vozić i streljana. Veliki, bogatiji i raznovrsniji tz Luna parkovi su uglavnom gostovali u Dunavskom parku. Tu je bilo svega i svačega! Tunel straha na primer. Ali ja sam najvoleo da vozim one automobiliće na trolu, optočene debelom gumom. A naravno da nisam propustio ni Dva brata rođena na zidu smrti! Nego da se vratim Ringišpilu, voziću i streljani koji su mi bili pod nosom, naime, stanovao sam u ulici Vase Stajića, ni trideset metara daleko. Kao trinaestogodišnjak, s prezirom sam zaobilazio bebeći vozić, u streljani sam često bivao uspešan, kao precizan strelac dobijao sam kesicu svilenih bombona, olinjalog, od čestog dodirivanja, medu, jednom sam upucao i lutku koja je mogla da trepće! Poklonio sam je Sonji D. mojoj tadašnjoj simpatiji. Ringišpil sam zaobilazio u širokom luku! No život je uobičajeno nepredvidljiv i prepun nenadajućih zamki i iskušenja! Jednog dana, uhvati mene za ruku moja, u srculjubavnovibrirajuća simpatija i zanosnim, i sad ga čujem u glavi, glasom procvrkuta: Idemo na Ringišpil! Ne bojim se nikoga (i ničega, prim. M.P.) do Boga, napisa onaj strani pisac i Vladika, tako i ja, ali Ringišpil!!! Videh smrtnu vuru pred očima! Krenu mi sveobuhvatni organizam da inklinira ka dubokom zamrzavanju, umreti na licu mesta ili se ukačiti na Ringišpil, That is the Question! Pune gaće ili Sonja? Prevagnu Sonja i moja u tom trenutku vrlo krhka muškost. Još dok smo bili na zemlji, Sonja obema ručicama uhvati lance moje sedalice. Zavrte se ono ČUDO, Sonja i ne samo ona, poče da ciči od veselja. A meni se krenu bururet u glavi, što bi rek'o Aleksa i to kakav bururet, sve se u meni kao takvom ispremešta i ispretura, mozak mi namah postade Leskovačka mućkalica! Pokušah da se dozovem sebi, IČ ne pomaže! Još kad me moja draga zavrte i odgurnu od sebe! Ne mrem opisati to stanje u kojem se nađoh! Bolje je reći, stanja! Do bola bespomoćan, čas vidim nebo, čas livadnu Green Green Grass, k'o Luna se okretah oko sebe i zajedno s ostalim ringišpiloljupcima oko osovine prokletog Ringišpila! Kad se zadovoljstvo završi, neki ostadoše u sedalicama da ponove ugođaj, neki odskakutaše veselo i razdragano a ja ko čovek koji je, nedajbože, proveo deset godina u gipsanom koritu, počeh da teturam bezglavo, ne znajući ni gde sam ni ko sam! Ringišpil je presudio da od koliko sutra, počnem da pored Sonje prolazim k'o pored Turskog groblja. To je bio prvi i jedini put da sam imao bliski kontakt s Ringišpilom!
U svom ličnom i personalnom životu, radio sam i izlagao se raznoraznim opasnostima, po isti: Prelazio Moraču (brat bratu, bar 70 metara) držeći se za zarđalu sajlu zaostalu od palog visećeg mosta, preronjavao Moraču, Zetu, Neretvu, preplivavao Savu kod Starog mosta, skakao u vodu s visina od 15, 20 metara, na krovu vagona putovao do Sremskih Karlovaca, grupici koja je idući Ilicom 1990 godine i pevajući: Ustaša mi did bio, ustaša mi otac bio, ustaša ću bit' i ja, na besprekornom beogradskom rekao: Šta se bre denjate u ovo doba.....i još mnogo toga ali Ringišpil JOK! Ni pod pretnjom odavno ukinute Giljotine! Volim sestro, brate, rode, da mi je u glavi čisto i ispolirano, sve na svom mestu, tamo gde sam ga ostavio da svetli ili da kunja. Da je mene kojim slučajem Sveta Inkvizicija iz njoj poznatih razloga uhitila i podvrgla Ringišpilu, svečano izjavljujem da bih iz taka priznao da sam svojeručno prikucao na krst Gospoda našeg Isusa Hrista!