... ili (ovim tempom i u ovom pravcu) može biti i Srbi – istorija bez naroda
Kako god bilo, tek ovaj narod krasi veoma raznorodan i rekla bih dosta nezdrav odnos prema sopstvenoj istoriji. A koliko god da smo moderni, liberalni i koliko god mislili o budućnosti taj nas odnos ipak u velikoj meri određuje. Nemam nameru da diskutujem o tome kakva nam je istorija, herojska, sramna, interesantna, tragična, dosadna, veća ili manja od istorije drugih dalekih i (uvek najvažnije) onih najbližih nam naroda. Ali veoma mi je zanimljiv odnos prema njoj, najviše od strane običnog puka, laika koji su nešto malo pročitali, nešto načuli, ponešto zaboravili kao i način na koji naša elita to koristi za svoje dnevnopolitičke a nekad i malo dalje ciljeve.
I tako imamo one čiji je odnos prema istoriji (u duhu jučerašnjeg praznika) čista romantika. Sve se svodi na sasvim iracionalna pitanja ljubavi i mržnje, bratstva i vekovnih neprijateljstava zasnovanih isključivo na ideji da se odnosi među narodima formiraju na osnovu nekih emocija. Tako su Rusi naravno braća, Grci isto, a Nemci, semeimsezatrlo, su naravno arhineprijatelji. Gete bi tužno zaklimao sedom glavom i prevrnuo očima, s pravom. O najvećim savezništvima i najkorisnijim prijateljima ne znaju uglavnom ništa. Oni su sigurni da su crkvu Aleksandra Nevskog naravno podigli Rusi (mož' biti i crvenoarmejci čim su nas oslobodili) i da Grci stvarno više vole Srbe od svih drugih turista. Lako ih je ubediti da nam Evropa ništa dobro neće doneti, jer eto i Grci su sa njima propali, a ni Rusi nisu iz te priče. Postoje odvajkada. Barem od kad se ja sećam.
Druga grupa namnožila se potonjih godina. Oni su iluzionisti. Istorija koju imamo nestaje, a umesto nje nam prikazuju neku sasvim drugu istoriju. Uzrok njihovg postojanja je potreba da se raskrinka (belo)svetska zavera koja prikriva činjenicu da su Srbi narod najstariji i da tome svedoče opanci-šiljkani na pompejskim mozaicima (biće da je i taj vulkan proradio samo da bi sakrio dokaze). Ova škola se spori samo oko iskona, da l' smo iz Kine ili iz Indije, tek da smo prvi svakako (pa amebe, pa Vinča, pa Etrurci) je sigurno. Prvu grupu (Kina i taj rad) predstavlja u javnosti Vesna Rivas koja je pročitala jednu knjigu o ... Drugu, indijansku predstavljaju razni uglednici, od kojih su neki dokazani falsifikatori. Pribojavam se da uzrok ove potrebe za traženjem 'leba preko pogače leži u činjenici da su tvorci ovih ideja shvatili da je ljude koji su se u zrelom životnom dobu sreli sa činjenicom da istorija koju su u školi učili nije u potpunosti odgovarala istini lako ubediti da to važi za sve što su ikada pročitali i naučili. Odlična fora. Nešto kao sekta. Na svako pitanje koje dovodi u sumnju njihove besmislene teorije odgovaraju citatima iz književnosti ('de ćeš pouzdaniji istorijski izvor) ili nizom kontra-pitanja. Kapiram da ljudi koji se lože na ovo žive u nekoj ideji da bi u nekom paralelnom univerzumu sa sasvim drugačijom istorijom, sadašnjost (i budućnost naravno) izgledala mnogo bolje. Pristalice ovih (i)storija variraju od onih sakupljenih u razne krv- obraz – čizma organizacije do bezopasnih, ali ništa manje ludih dokonih domaćica (i domaćina). I ne znam zašto me ideja izmišljanja istorije nekako (iako naizgled tako smešna) uznemirava, jer nije li nam dovoljna ova koju imamo? I da li se ti ljudi stide naše istorije? Nije im dovoljno dobra, lepa, herojska, dugačka, šta li?
A imamo i selektore. To su oni što biraju istoriju koja im odogovara. Zastupljeni su u svim generacijama, i mahom se javljaju kao pristalice vlasti – koja god da je. To su sinovi koji se odriču svojih očeva, komunisti koji gase sveću na krsnoj slavi svog oca, to su novokomponovani Srblji koji bi da zaborave da im je ćale bio u partizanima, a oni članovi partije do prekjuče. Oni bi da menjaju imena ulicama jer ona koja je dala prethodna generacija ne valjaju ništa. Za njih se II svetski rat još nije završio (mada se ja uzdam da će na nekom od ovdašnjih blogova doći do istorijskog pomirenja, iskopavanja, sahranjivanja i svega ostalog praćenog odgovarjućim stihovima, i dostojnim sahranjivanjem Draže gde bi koju iskrenu suzu pustioi čiča Jova Kapa).
Zatim tu su i senilni. Sećaju se odlično Cara Dušana (ostali su sitne ribe) i Kosovske bitke (sve drugo je manje važno, nedovoljno tragično&herojski) i šta su juče jeli. Između nema ništa. Zato često znaju da kažu da je za vreme Slobe bilo bolje. Ili da radikali treba da dođu na vlast da probaju i oni (kao nikad nisu bili na vlasti, sindrom zlatna ribica, jebemliga).
Poslednju ekipu čine oni koji misle da istorija ovog naroda počinje sa ratovima devedesetih, što je razumljivo ako ste Amerikanac na pragu srednje škole, ali ako ste domaći malo je bljak. Sve što je bilo ranije pokušavaju da uklope u pojmove kršenja ljudskih prava, genocida i sl. gnusoba koje su sve isključivo srpski brend. Mislim pokušaj da sv. Sava, Mišić, Karađorđe ... mere aršinima današnjeg vremena je odraz ili gluposti ili zle namere.
Sve u svemu, pitam se je li moguće da jedan narod zaista zna tako malo o svojoj istoriji, a priča toliko mnogo o njoj. I sve mi se čini da nekako ne zaslužujemo tu istoriju. Da smo nedostojni naše istorije jer je se stidimo. Što bismo je inače zaboravljali, prepravljali, izmišljali? Reći će neko, rade to i drugi. Znam. Samo mi se čini da mi to radimo sasvim stihijski i besciljno jer nam je lakše da se bavimo onim što je iza nas, prema čemu naizgled nemamo nikakvu odgovornost, nego da se odgvorno bavimo pre svega svojim ličnim životima, pa onda i svime ostalim.
bonus - koga ne mrzi neka pogleda, pogodilo se nekako baš... zanimljivih par rečenica na 4.40. (... inače moj omiljeni istorijski lik), skrenuo mi je na ovo preklapanje pažnju brat (kome je istorija malo više nego meni, a meni je ipak samo hobi).
Srećan praznik!
+ Kad sam videla kako Mađari obeležavaju dan Sv. Ištvana, svoj nacionalni praznik, posramila sam se ovog našeg, malo polažemo vence - malo govorancija pred trista ljudi na livadi - malo delimo ordenje - praznovanja. I opet, stidimo li se to mi svoje istorije?