Milan Nikolić
Srbiji je danas bačena masna koska. Dovoljno mesnata da Angelinu Jolie, paradoksalno pre premijere njenog filma u Beogradu, gurne među ofucane priče, da zaseni Severinin porođaj iako je dete napravio Srbin i ostavi tek malo prostora za polemiku o poreklu imena Aleksandar.
Koska, dovoljno prljava, da razgali i desnicu i levicu, s tom razlikom što će prva udarati na sva zvona i u junačke grudi, a druga će se zadržati na pakosnom smejuljenju u svojoj intimi i ponekom FB statusu ili tweet-u.
Jasno je da je ovo dan pripreme velike tabloidne orgije koju je u promet pustio Alo, a preneo Puls i već preuzeo Svet. Slučaj Biljane Srbljanović došao je kao poručen u samoj predigri izborne kampanje koja je naivno počela muzičkim spotovima bolje produkcije nego što je to bio JUL je cool, ali neodoljivo sličnih njemu. Počela je nadmudrivanjem na društvenim mrežama sve u lakovernosti da se baš tu, u polupismenoj Srbiji, formira glasačko telo i onda - bum!
Nema te hulje koja neće već koliko večeras zadovoljno trljati ruke i namgivati u maniru "Pa, jesam ti rek'o". Nema ništarije koja u ovom slučaju neće pronaći argumente za svoja nakaradna uverenja.
Jer, Biljana Srbljanović nije srpska majka. Nikad to nije ni htela da bude. Drugi su je, uz pomoć one mašinerije koja je već naoštrila zube, pokrenula točkove i sprema se da nas sutra zalije svojom, redovnom, dnevnom količinom izmeta i toksina, učinili srpskim neprijateljem. U vreme sumnjivih prijatelja i opskurnih rodoljuba, to je bio kompliment. Još uvek je.
Zna se kako Srbija izlazi na kraj sa svojim izdajicama. Preko noći oni postaju legitimne mete svakog nadrkanog adolescenta, političkog debitanta ili penzonisanog akademskog drkadžije. Gde su reči, tu su i kamenice, a nigde rođaka ili bar druga sa sela, zemljaka u ministarskom vozilu i fotelji da ponudi zaštitu i podmetne leđa. Da nam je bila prijatelj, Biljani bi se danas pevale pesme, tražilo bi se mesto pod njenim balkonom na Dorćolu ako ga ima.
Nikad pomenuta u školama, nikad podržana od Ministarstava kulture ili prosvete u svim tzv.demokrtskim režimima, Biljana Srbljanović, najprevođenija i najigranija srpska spisateljica čiju vrednost je svet odavno prepoznao i nagradio, danas bi bila žrtva režima. Ovako ta njena, dva grama kokaina biće uopštena na svim nivoima, ukrupnjena do granica histerije i ludila.
Biće to dva grama bolesnog Zapada, trule Evopske unije i njenih komesara među domaćim prodanim dušama, dva grama otrovne, lajave čedističke harpije i njenog bednog antisrpastva. I naravno dva plus za Koštunicu, Dodika i agilnog Dačića koji će imati priliku da se ponovo dokaže, za NSPM i SPC, za sve obraze i zveri, za batinaše i huškače, za ubice i stvarne kriminalce, za svakog poslaničkog žvalonju koji će sutra da u nekom talk show-u da mrcvari ime Biljane Srbljanović - za jednu ružnu, dominantnu Srbiju koja će svakog nitkova nagraditi ordenom samo ukoliko je podrži u njenoj opsesivnoj ulozi večite žrtve.
S druge strane, ne mogu da zamislim šta bi se dogodilo kad bi neki prijatelj Srba, onako kako to oni vide poslao SMS Šonetu, kada bi to učinila neka srpska dika ili tzv.promoter dobrog imidža, opet kako ga oni vide. Pa, bilo bi isto kao oko neke u odnosu na ovo, sasvim banalne situacije, recimo kao oko naplate struje. Negde radi telefon, negde rade makaze. I sve dok je tako, nemojte mi govoriti o pravu i pravdi, nemojte oslobađati ovaj slučaj svih konotacija i svoditi ga na ono najkonkretnije - zvala, sišla, kupila. To može, ali jednog lepog dana koji je ovde odavno trebalo da svane. Ljudi imaju običaj da ga zovu 6.oktobar.
Ili ćemo početi od Biljane Srbljanović?
To bi bilo mnogo tužno. I sramno. Dok se okolo, po našoj virtulenoj palanci, uveliko smišljaju vicevi o Biljani i "belom", razmišljam šta bi nam ostalo od modernističke poezije da su Bodler, Verlen i Rembo bili uzorni građani, vazda bistrog stanja svesti, da je Hemingvej uvek bio trezan, da su nadrealisti jeli sendviče na izletu...Da, mislim da za umetnike, kada to zaista jesu, treba da važe drugi aršini. Ukoliko Biljanu, za koju vidim sada već komentarišu da nikad i nije bila "sva svoja", još uvek neko posmatra u kontekstu onoga što ona jeste. A ne kroz tako opojno i neodoljivo zadovoljstvo što je neprijatelj "dolijao", "pokazao pravo lice" i "pao".
Dva grama pakosti i slepila ili dva grama mozga?
NAPOMENA:
Ovaj tekst objavio sam danas u 14.42 u istom obliku.
Dakle, ne moze se tumaciti kao kontrablog, jer je napisan pre svih tekstova objavljenih na ovom portalu.
Smatram da blog B92 treba da ponudi razlicita vidjenja.