Autor: Rodoljub Šabić
Ukoliko bude usvojen predlog Komisije za planove Nacionalnog prosvetnog saveta djaci u srednjim stručnim školama učiće strani jezik samo u prvoj godini.
Ovakav odnos predlagača prema učenju stranog jezika već je izazvao brojne oštre kritike Foruma srednjih stručnih škola, Društva za strane jezike Srbije, pojedinih eksperata, roditelja... Neki čak kažu da bi usvajanje ovog predloga praktično značilo ukidanje stranog jezika u srednjoj stručnoj školi jer se, objektivno, na ovakav način za jednu godinu ne može naučiti ništa.
Ne mislim da je neki problem složiti se sa kritičarima i konstatovati da su kritike očigledno opravdane. Ipak, možda sam subjektivan, ali smeta mi što bar podjednako oštre kritike nije izazvalo jedno drugo „rešenje" iz pomenutog predloga.
Istim predlogom je predviđeno da će isti ovi učenici i informatiku učiti samo u prvoj godini i to samo jedan čas sedmično!
Slažem se sa svakim ko misli da je potpuno osnovano postaviti pitanje - Kakvog smisla ima nekog pripremati za život u XXI veku a nuditi mu da strani jezik uči samo jednu godinu? Ali to pitanje mi izgleda još opravdanije u vezi sa istim ili gorim odnosom prema učenju informatike.
Već sada živimo u vremenu i svetu koga s razlogom nazivaju „informatičko doba", „elektronska civilizacija", „digitalni svet", „umreženo društvo"... To vreme i taj svet prepoznatljivi su pre svega po tome što su uske mogućnosti pristupa znanju, rezervisane za uske krugove privilegovanih, zamenjene mogućnostima praktično univerzalnog pristupa znanju. Šanse koje te mogućnosti nude oni koji su osposobljeni da ih prepoznaju i koriste mogu višestruko valorizovati.
Kakva „koncepcija" osposobljavanja je u osnovi predloženog plana nastave?
U nekim novinama sam pročitao, nadam se pogrešno interpretirane reči predsednice Nacionalnog prosvetnog saveta koja, objašnjavajući sadržinu plana, kaže da je u pitanju „jedno univerzalno rešenje za različite profile kako bi đaci učili od svega po malo".
Bez obzira da li je „objašnjenje" interpretirano korektno ili ne, u svakom slučaju asocira na nešto iskustveno provereno, na to da „od svega po malo" veoma često zapravo znači - ništa. A to „ništa", makar i samo hipotetičko, je, imajući u vidu značaj koji svako odgovorno društvo nužno pridaje obrazovanju mladih generacija, neprihvatljivo.
U svakom vremenu, društvo koje je težilo prosperitetu se prepoznavalo, pored ostalog, i po sposobnosti da prepozna prave prioritete u procesu obrazovanja. Da li je vreme u kojem živimo XXI vek. Da li ga zovu „informatičko doba"? Sme li biti problem da se informatika, umesto što se potcenjuje, prepozna kao jedan od takvih prioriteta?