Mislim da je do mene. Verovatno sam tako vaspitan i družim se sa takvim ljudima. Ne bih da optužujem, ali izgleda je i do njih. Jednostavno ne razumem ove postupke za rehabilitaciju.
Posebno dva o kojima će sud odlučiti 23. marta. Izvesni Dragoljub Mihajlović i izvesni Milovan Đilas. Iako su prilično različiti.
Mihajlović je osuđen za ratni zločin. Nije osuđen zbog svojih monarhističkih shvatanja. Jedinice kojima je komandovao pobile su silan svet po Srbiji. Zbog toga je osuđen.
Svedočenja, ne na suđenju, u privatnim razgovorima potvrđuju optužbe protiv njega. Zločini njegovih jedinica mnoge su familije uvile u crno. I moju.
Propagandne priče o tome da su četnici, na primer, napadali sa Nemcima Užice 1941. ne stoje. Priča je malo drugačija. Većina četnika je poslušala svoju komandu i pred nalet Nemaca otišla tetki lek da odnese.
O saradnji sa okupatorom nameće se nekoliko pitanja, ako zaboravimo one fotografije, uglavnom , koliko znam, nastale u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj. Pitanje 1: Koliko je tih četnika bilo u Srbiji? Partizana je '42., '43. u Srbiji bilo malo, uglavnom su se skrivali ili se bavili sitnim diverzijama Pitanje 2: Ako ih je bilo mnogo (kako se sada tvrdi) kako to da ih je okupator tolerisao? Osim ako.....sram bilo onog ko pomisli.
I sada neko hoće da ga rehabilituje. A zašto i ne da dobije neku ulicu spomenik, školu? On je heroj. Oslobodio je tolike gradove. Odbio je direktno naređenje mrkog kralja. Ili to nije iz ove priče.
Milovan Đilas je iz iste epohe i iz druge priče. On je, naime, bio na strani komunista. Bar u ratu. I nije mu se svideo način razvoja društva. I pobunio se. I pisao neke knjige. I partija, čiji je visoki funkcioner bio, osudila ga je. Prvo zatvor, pa progon.
I njega bi sada da rehabilituju. Za sukob sa partijom. Za političku, i samo političku presudu. Ako ga rehabilituju siguran sam da neće dobiti ulicu, školu... I ne treba. Knjige mu se štampaju. Neke sam čitao, neke mi se i sviđaju, neke pokušavam da nađem. Porodica mu, mislim, živi u Srbiji. Ukoliko bude rehabilitovan porodica će imati satisfakciju.
Cela priča o rehabilitaciji je čudna. Ukoliko se dokaž da je , na primer, D.M. osuđen iz političkih razloga a ne zbog zločina to će činiti njegove žrtve besmislenim. Kada familije pitaju ko ih je pobio dobiće odgovor. Ubilo ih, bio rat. I to čega se sećaju nije tačno. Save mi se čini da je ceo postupak utemeljen samo i isključivo u osnovi srpske numerološko-političke teorije broja 126. „120 +rehabilitcija = 126" Izgleda da će i monarhija da se nađe u jednačini ako zafali koji glas iako je to jednačina sa mnogo nepoznatih.
Rehabilitacijom se otvara 'Pandorina kutija' istorijskog revanšizma. Korak po korak, tumačenjem istorije kroz prizmu današnjih standarda ljudskih prava dobićemo haos. Ljudska prava i pravila i zakonitosti postupanja su vremenom evoluirali. Ono što je bilo normalno u XIX veku danas je kažnjivo. I treba da bude, valjda smo nešto naučili. Pitajte one u Hagu, ako meni ne verujete. Po logioci rehabilitatora Dušan Silni je krvolok kakvog nema. I istorija će postati politički korektna bajka o Ivici i Marici.
Ako ga rehabilitujete nemojte da se bunite zbog izjava Muamera Zukorlića o Karađorđu. Normalna je i ista kao i ona da Draža nije bi zločinac.
Ili je to ipak do mene.