Trećeg februara treba da izaberemo između demokrata i radikala, Između Borisa Tadića i Tomislava Nikolića. Neki su se već opredelili, a neki će morati uskoro. Recimo Čeda i Koštunica. Ova dva saborca moraće nevoljno da podrže Borisa Tadića u drugom krugu. Ni jedan ni drugi neće to učiniti laka srca. Ali moraće. Ako Koštunica ne podrži Tadića, koji moj onda sedi s njegovima u vladi? Ako Čeda ne podrži Tadića onda ništa, da parafraziram Peščanik.
Dosta o njima, sad malo o nama. Mi građani smo pre osam godina oborili Miloševićev režim. Nije Koštunica vozio bager, nego Džo bagerista, nije Čeda pokupio pepeljaru iz Skupštine, nego Miki iz Kupinova, nije Tadić maznuo motorolu od pandura, nego jedan moj drug, nije bitno koji. Mi smo napravili peti oktobar, mi smo stvorili Koštunicu, Čedu, Velju, Tadića, Dinkića...
Ako je bilo razloga da Džo pali bager, ako je bilo razloga da Miki pokupi pepeljaru, ako je bilo razloga da onaj moj drugar (nije bitno koji) mazne motorolu, onda ćemo glasati trećeg febrara za Borisa Tadića, jer je Tadić petog oktobra bio sa ove, a Nikolić sa one strane. S ove strane je bio i Čeda i Koštunica i trebali bi da glasamo za njih, da su trećeg februara njih dvojica alternativa Nikoliću.
E sad nekima ovo može da izgleda kao slab argument, naročito onima kojima je dosta da biraju između dva zla. Ali ja ovde ne pokušavam da ubedim ljude da glasaju za Tadića zato što je Tadić manje zlo od Nikolića. Ja pokušavam da ubedim ljude da glasaju za Tadića zato što je Tadić naše zlo, mi smo ga stvorili i sada imamo obavezu da ga branimo, jer time branimo sebe i ono što smo sami napravili. A to nije sjajno, da se ne lažemo, ali nije ni toliko loše.
Svi smo mi saborci, i Tadić i Koštunica i Čeda i vi i ja, sviđalo nam se to ili ne. Postali smo saborci pre osam godina svojom voljom i sve što se desilo u međuvremenu ne menja činjenicu da smo bili na pravoj strani petog oktobra, a da je Nikolić bio na pogrešnoj. Za mene je to dovoljan osnov za opredeljivanje da li ću i za koga ću glasati trećeg februara.