Gost autor: Ivana Vasiljević
Volim da u mojoj učionici sija sunce!, kaže Ivana,
a ja kažem da hoću da se vratim nekoliko godina unazad i da Ivana bude moja učiteljica.:)
Škola in vivo = Hugs for free
Haim Žino, vaspitač i nastavnik, potvrdio je: Došao sam do zastrašujućeg zaključka. Ja sam odlučujući element u učionici. Moj pristup stvara atmosferu. Moje raspoloženje određuje kakvo će toga dana biti vreme. Kao nastavnik, posedujem strahovitu moć da dečji život učinim bednim ili veselim. Mogu da budem instrument mučenja ili inspiracije. Mogu da ponizim ili razvedrim, povredim ili izlečim. U svim situacijama, moj stav određuje da li će se neka kriza proširiti ili smanjiti…
Volim da u mojoj učionici sija sunce! Razumem odgovornost ličnog primera u procesu učenja po modelu, naročito u odnosu na kreiranje (pro)inkluzivne atmosfere u mom odeljenju/školi i život po inkluzivnim principima kao poželjnim odeljenskim/školskim „pravilima lepog ponašanja“. Razumem i da je odgovor na potrebe Škole, sve dece/učenika, a posebno, dece/učenika sa smetnjama u razvoju i/ili posebnim obrazovnim potrebama – inovativnost i kreativnost nastavnika. U to ime, trudim se da bojim živote svojih učenika na najlepše raznim posebnim aktivnostima, sadržajima, slikama, koje će jednom (p)ostati deo njihovog sećanja na Školu i koje će im pomoći da pronađu svoje odgovore na neka pitanja, da bolje razumeju Svet i sigurnije postoje u njemu.
Gledajući video zapis čoveka koji je u trenutku ličnog beznađa inicirao jednu od planetarno najposebnijih akcija (na nivou socijalnog eksperimenta) pod šifrom „Free hugs“ ili Besplatni zagrljaji, pomislila sam da je pravi trenutak da podsetim svoje učenike na važnost lične inicijative, veru u plemenite ideje koje produbljuju odnose među ljudima i čine ih boljima i Ljubav kao odgovor na mnoga nedorečena pitanja i nepoznate odgovore na temu ljudske duše.
Na početku protekle sedmice donela sam deci priču o momku kojeg je lično iskustvo usamljenosti navelo da u trenutku smisli način kako da dobije, razmeni, podeli, pokloni zagrljaj sa potpuno nepoznatim svetom, na sred aerodroma… Iz opisa koji je pratio video snimak postavljen na YouTube-u, saznali su kako se on osećao, šta mu se dešavalo dok je u rukama držao natpis: Free hugs, ko mu je prvi prišao i dokle je cela stvar dalje otišla… Pustila sam im snimak.
Gledali su pažljivo, stidljivo, začuđeno… Onda smo razmenili utiske o toj univerzalnoj ljudskoj potrebi da se podržavamo, i zagrljaju kao podršci, kao utehi, ohrabrenju, kao nadi, veri, osloncu… LJUBAVI. Već tokom prvog gledanja video zapisa, neke učenice i učenici su krenuli s oduševljenjem da razmenjuju zagrljaje, jedan divni zagrljaj dobila sam i ja…
A, onda su tražili da pogledaju video još jednom… Uzbuđena čarolijom koja se odvijala pred mojim očima, među decom, propustila sam da snimim taj trenutak zajedničke radosti i uključivanja svih u odeljenjski zagrljaj… Nisam stigla ni da dam predlog za nedeljnu odeljenjsku akciju, a oni su ga već formulisali pitanjem: je l’ možemo i mi da napravimo istu akciju u našoj školi? O, da! Širenje ljubavi u formi zagrljaja, kroz zagrljaj, to je koliko u par narednih minuta zapalilo svu decu koja su pravila mini plakate sa natpisima: Free hugs i Besplatni zagrljaji. Uskoro su mnogi, u prvi mah začuđeni učenici i zaposleni u školi uletali u zagrljaj (ne)poznatoj nasmejanoj deci…smeh se širio, srca punila radošću. Zajednički osećaj sve dece bio je da je to dragocen poklon, umeti dati, ali i primiti zagrljaj. Zajednički zaključak bio je i taj da nije lako pustiti se u zagrljaj dok nemaš poverenja u drugog, ali da se ono brzo stiče osmehom poverenja, pogledom, raširenim rukama… Dakle, poverenje, podrška, razumevanje, otvaranje, davanje, razmena…ljubav, inkluzija.
P.S. Aleksa i ja vas grlimo. :)
P.P.S. Srećan vam prvi dan proleca! :)
Tekst preuzet sa sajta Tima za socijalno uključivanje i smanjenje siromštva,
Blog o socijalnom uključivanju.
http://www.inkluzija.gov.rs/blog/?p=139